Sarajevo kao grad beskrajno odan užicima ima dugu i jaku tradiciju derneka. Isključimo li ustaška divljanja od prije osamdesetak godina, prva zabava koja je iskočila iz okvira normiranog veselja bio je onaj naci-rođendan. O toj fešti i danas traju ostrašćene polemike s neizvjesnim ishodom, zaraćene strane nikako da se slože je li u pitanju bila preteča svih naših savremenih fašizama ili preuveličani primjer socijalističke budnosti gdje joj mjesto nije.

Poslije njega, svjetske televizije pravile su sumorne priloge o feštama u opkoljenom Sarajevu, pod granatama, uz svijeće i oskudne trpeze. Ti su ratni derneci skromni, vrhunac luksuza bio bi kakav brekćući agregat koji je uz nepodnošljivu buku i još gori miris dizela proizvodio nešto malo struje. Svako ko je preživio onaj belaj čuva u pamćenju makar jedno slično okupljanje.

Rat i mir

Međutim, kad 2020. godine, tokom pandemije „koja nikog nije ostavila ravnodušnim“, grupa viđenijih Sarajlija i njima pridruženih gostiju započne u Golf klubu dernek koji nikada neće privesti kraju, jedna riječ povlači se kroz sve izvještaje, komentare i opise: elita.

I fakat, da li je to bio skup eminentnih građana, elitističko druženje u kojem manje viđeni pojedinci nemaju šta tražiti? Na Twitteru je neko duhovito upitao kakva je to elita koja konzumira tako jeftinu i banalnu kombinaciju, onu iz najbliže samoposluge – Kiseljak plus Graševina. Pitanje nije bez smisla. Pomjerite mjesto dešavanja samo koju stotinu kilometara zapadno i zamislite da je događaj organizirao zagrebački novinar Davor Butković. Pila bi se tu najrasnija vina, ona od 500 plus eura, ni u snu se ne bi smjela upariti s kakvom gaziranom vodom koja od vina pravi himber, a slijed jela striktno bi se ravnao prema godištu berbe i osjetljivom bukeu kojim to godište zrači. Preporučamo pikantne jastučiće s umakom od vrhnja i hrena. Sve bi tu bilo podređeno izboru suptilnog Bahusovog pića, čak i desert, koji nikako ne smije imati banalno ime, nego sofisticiranost mora biti u njegovoj srži. I oružanom listu. Recimo: nježni dukati s jagodama na ogledalu od fine pjene i kivija. Za elitu je ipak potrebno i malo ambicioznog snobizma, a ovi paćenici iz Bosne, Srbije i okolnih Titovih republika snobovi su samo kad su u pitanju auti, vile i tenderi; trpeza ih, kao što vidimo, apsolutno ne zanima. Pljuhni im na sto miješanog mesa i oni zadovoljni, ta ima pive koliko hoćeš. Narodni ljudi, vidi se iz žirokoptera. Svaka ozbiljna elita prestaje na lijevoj obali Une, ali to smo znali i bez Hrvatske, nije baš morala da nuklearnim otpadom pojačava ovu evidentnu kulturološku granicu.

Staša i multikultura

Ali, ako već nemamo elitu, onda bar imamo multikulturu, i to onu izvornu, izraslu iz rizika i napornog rada na zbližavanju ljudi. Staša Košarac, visoki državni službenik i istaknuti član SNSD-a, bio je centralna ličnost ovog klasičnog sarajevskog derneka. Košarac osobnim primjerom pokazuje kako se to radi: rizikujući i virus i osude tvrdih struja u političkom ambijentu Republike Srpske, dolazi na rođendan doktoru koji je pomogao ne samo njegovoj majci nego i mnogim građanima Istočnog Sarajeva. Na stranu dernek, zar ovo nije zadivljujući primjer? I zar ne govorimo o saradnji za svaku pohvalu? Već decenijama ovdje traje rovovska borba protiv nacionalističkih torova, koliko je samo miliona skrhano u okrugle stolove na kojima se zaključilo da možemo i moramo zajedno, pa svaki pomak na terenu, u realnom kafanskom sektoru, zlata vrijedi. Kad jedan uglednik SNSD-a, zanemarujući sve opasnosti, smogne snage da omrkne u Sarajevu, e to je onda potez koji se ne sreće svaki dan. I ne morate multikulturi baš zagledati u svaki zub, samo nek se ljudi druže i, naravno, nek ne puca. A to što Stašin šef sada bljuje vatru po ovom obećavajućem ekscesu nije ništa drugo nego primjer političke nedosljednosti. Izgleda da je veći grijeh zadernečiti u Sarajevu nego u Beogradu, gdje rečeni šef ide haman heftično i svaki put se izvuče bez karantina obaveznog za građane Bosne i Hercegovine. Čak je sebe i zakonski izuzeo iz te obaveze. I onda Staša razočarao. Sva podrška mladom Košarcu. Otkažite okrugle stolove, zajednički život kali se u restoranima, a ne u besplodnim raspravama.

Twitter i Facebook

Društvene mreže evoluiraju u relevantnu podršku medijima. Na Twitteru i Facebooku već je komentiran i izanaliziran svaki mogući aspekt skandala. I liječnik koji u jeku pandemije organizira javnu proslavu rođendana, i privilegirana grupa bogatih koja sebi daje za pravo ono što je uskraćeno ostatku države, i pravi galimatijas objašnjenja, izvinjenja i bijesa upućenog na račun vlasti (neko je napisao: „Vodi se mrtva trka između Staše Košarca i Šerifa Konjevića ko je bio kraće na derneku“), i proslava u Golf klubu kao moguća manipulacija, čiji je cilj skrenuti pažnju s afere „Respiratori“, i komična nedosljednost koja slijedi kada se ovakvo ponašanje pojedinih učesnika uporedi s njihovim tradicionalnim ramazanskim izjavama… Sve u svemu, dok danas neka informacija dobaci do dnevnika u 19, televizijskim novinarima malo šta ostane za obraditi. Kad ne pretjeruje s uvredama i izrugivanjem, javnost postaje moćan društveni kritičar; zbog toga nije čudo što je savremenim diktatorima važno da osim javnih servisa pod kontrolu stave i društvene mreže.

Ova priča ne može biti zaokružena bez uvijek budnih medija. Jedan popularni portal, miljenik međunarodne zajednice po više kriterija, usred javne rasprave objavljuje naslov:

„NAKON KORONA PARTIJA U SARAJEVU: Evo šta je Slađa Mandić rekla novinarima“

Sjećate se, Slađa je ona pjevačica zbog koje je cijela stvar pukla. Ne shvatajući šta radi i kakav će tornado uslijediti, dama je na Instagram postavila snimak derneka. Ostalo je legenda…

Ali šta je rekla? Ovakav naslov obećava pravu žurnalističku poslasticu, neku mrtvu ekskluzivu, nešto što nismo mogli ni sanjati.

Evo njene izjave:

– Ne želim da komentarišem ništa na tu temu.

Žena ispade pametnija od svih onih ministara, doktora, naučnika, pjevača i harmonikaša. Dobar PR daleko se čuje, ponekad čak i do naslova dobaci.

Tagovi: