Foto: Nasa

 

Danas, na pedeseti po redu Dan planeta Zemlje, internetom će biti podijeljeno na stotine tisuća video snimaka, fotografija i prigodnih riječi kojima se izražava briga za našu planetu i upućuje poziv savjesti čovječanstva pa i  svakog pojedinog čovjeka da preispita svoj odnos prema našem zajedničkom domu. Da stanje nije dobro, znamo svi, da moramo promijeniti mnoge svoje životne navike ukoliko želimo da život opstane, i to znamo, jesmo li na to spremni, to je već drugo pitanje. Kao pojedinac ionako ne mogu učiniti ništa da se zaustave klimatske promjene, reći će mnogi.

Čemu da razvrstavam smeće u svojoj kući kad komunalni radnici, prazneći kontejnere s uredno razvrstanim otpadom, na kraju sve ubace u isti kamion, reći će i dodati: Nemoralno je boriti se za prava životinja u svijetu u kojem gladuju djeca. I u pravu su, pojedinac zaista ne može ništa bitno promijeniti, što god učinio, to neće bitno utjecati na stanje planete. Točno je i to da je vrlo destimulirajuće razvrstavati otpad ukoliko se isto ne provodi na svim razinama zbrinjavanja. I da, vrlo je problematično brinuti o ičemu drugome dogod na tisuće djece, ali i odraslih, umire od gladi. Pa ipak, možda se problemi mogu paralelno rješavati jer oni nisu suprotstavljeni, već proizlaze iz istog temelja.

Pogrešni argumenti

Prije svega, trebamo se prestati izmotavati i opravdavati vlastite nemoralne postupke potpuno pogrešnim argumentom pozivanja na druge. Reći da kradeš zato što svi kradu, nije nikakvo opravdanje. Prvo – ne kradu svi, a drugo – čak da i svi kradu, to još uvijek ne znači da je krađa dobra. To što se o klimatskim promjenama puno govori i piše je dobro jer čini da ljudi globalno postaju sve svjesniji problema, a time ujedno i sposobni izvršiti pritisak na političare da donesu prave odluke koje će ponekad uključivati i ekonomske gubitke. Ipak, prije svega, treba krenuti od sebe jer jedino kad sam nastojiš činiti dobro, imaš moralno pravo govoriti drugome. I zaista, puno je učinio onaj koji malim intervencijama u svoje svakodnevne navike, uspije živjeti tako da što manje šteti drugima. Često zaboravljamo da našom smrću neće prestati postojati svijet i da ne smijemo svojim postupcima onemogućiti ljepotu života.

Pokušajmo zato ispitati u čemu je problem s čovjekovim odnosom prema cjelini života. Savjest i svijest nisu samo vrlo slične riječi, već duboko povezani pojmovi. Ukoliko smo svjesni problema, to će neizbježno utjecati, kao korektiv, i na naše djelovanje. Zato je dobro da mediji o ovome pišu pa makar i samo prigodno, dobro je da u školske programe ulazi sve više sadržaja kojima se djecu informira, ali i poziva na odabir zdravih životnih praksi, međutim, da bismo mogli pronaći trajno i učinkovito rješenje moramo razumijeti bit problema.

Kako to da je čovjek tako nemaran pa čak i neodgovoran u odnosu na cjelinu života? Prošlo je 166 godina otkad je poglavica Seattle napisao pismo administraciji SAD-a kojim odgovara na njihovu ponudu za otkup indijanske zemlje. On govori o tome kako mu nije jasno što oni uopće žele i kako misle da bi zemlju bilo moguće kupovati ili prodavati kao da je roba na tržištu. Objašnjava im da čovjek nije tvorac tkanine života nego vlakno u njoj i kako neće moći izbjeći posljedice vlastitih postupaka jer ono što se dogodi cjelini, ne može zaobići niti dijelove. Posebno je dirljiv dio pisma u kojem poglavica govori kako nikad neće zaboraviti prizor lovaca koji su, iz jurećeg vlaka, pucali u bizone, nadmećući se koji je među njima uspješniji u gađanju pokretne mete. Vlak je, odjekujući njihovim smijehom otišao, a ubijeni bizoni su ostali ležati na livadi. Užasavajuća je naša ravnodušnost pred bešćutnom i uzaludnom smrću. U toj je slici sublimiran cjelokupan čovjekov odnos prema ostatku živog svijeta. Mi naprosto sebe precjenjujemo, čini nam se da smo nadmoćni i nedodirljivi jer smo pokorili čitav svijet i zagospodarili njime, ali pritom, na žalost, nismo stekli mudrost plemenitog vladara. Riječi poglavice ne treba iščitavati kao moraliziranje – Indijanci su, naime, isto ubijali bizone, ali to nisu činili iz igre i zabave, radi smijeha i nadmetanja, pokazivanja vlastite moći, nego radi hrane. Kad bi ubili bizona, pojeli bi njegovo meso, a kožu i ostale dijelove tijela upotrijebili za izradu odjeće, šatora, pazeći da niti jedan dio ne bude bačen, znajući da je jedan život morao stati da bi drugi opstao. Zato im je čin ubijanja životinje bio čin zahvalnosti i poštovanja.

Zašto nam poglavica Seattle ovo mora objašnjavati? Kako to da nam nije samorazumljivo? Gdje je došlo do greške?

Antropocentrični odnos

Ljudi prema cjelini života uglavnom imaju ili egoističan ili antropocentrički odnos. Egoizam se sastoji u potpunoj nebrizi za potrebe i interese ikoga osim samoga sebe. Na prvu bismo mogli pomisliti da je takav stav evolucijski opravdan jer – tko će se pobrinuti za nas, ako ne mi sami? Čini se da je naše pravo, pa čak i dužnost, osigurati sebi najbolje uvijete života. Međutim, nije tako kako se čini. Pokazuje se da su u borbi za opstanak ključne sposobnosti prilagodba i  suradnja. Grupa ima veće šanse za preživljavanje, nego pojedinac. To znači da egoizam naprosto nije evolucijski najuspješniji model, premda je jednim dijelom neizbježan i u podlozi gotovo svih naših motiva jer sve što radimo u konačnici radimo, ako ne radi pohvale i nagrade, onda zato da bismo se dobro osjećali. Dakle, ako nam već nije stalo do drugih, onda bi, pomalo paradoksalno, barem iz sebičnih poriva, trebali odustati od egoizma. Druga, malo blaža, varijanta čovjekovog odnošenja prema cjelini živih bića je antropocentrizam. Riječ je o tome da u prvi plan stavljamo čovjeka kao jedini relevantan objekt našeg moralnog djelovanja tj. uzimamo u obzir interese i potrebe ljudi ali ne i ostalih živih bića. Razlog zbog kojeg to činimo je što su ljudi “naši”. Uz to, ljudi su racionalni pa nas njihova racionalnost obvezuje na moralno djelovanje. Za razliku od ljudi, stablo ili pas neće razumijeti kad im učinimo nepravdu, nanesemo ozlijedu ili ih čak ubijemo. Lišava li nas to moralne odgovornosti? Glavni se nedostatak ove koncepcije pokazuje u njenoj nedosljednoj primjeni. Kad bi, naime, racionalnost bila temeljni kriterij, onda bismo, kako to još davne 1781. piše Jeremy Bentham u “Uvodu u načela morala i zakonodavstva”, trebali imati manje moralne obaveze prema djetetu ili čovjeku sa smanjenim intelektualnim sposobnostima, nego prema mnogim životinjama. Tako Bentham piše: “Odrastao konj ili pas može neusporedivo bolje razmišljati i komunicirati nego dijete staro jedan dan, tjedan, pa čak i mjesec… Nije važno mogu li misliti niti mogu li govoriti, već mogu li patiti.”. Gdje je nestala sućut prema tuđoj patnji? Onog trenutka kad smo postali bešćutni prema životinjama, ubijena je ujedno i naša ljudskost. O tome je u  “Predavanjima o etici” pisao njemački filozof 18. stoljeća – Immanuel Kant: “Ukoliko čovjek ubije psa zato što mu ovaj više nije u stanju služiti, tada on nije propustio izvršiti svoju dužnost prema psu, jer pas nije u stanju prosuditi, već je njegov postupak nehuman i razara u njemu onu humanost koju je dužan pokazati prema čovječanstvu.”

Ono što nam je nužno potrebno, to je mijenjanje stava u samom temelju. Ljudska svijest napreduje i kao što smo civilizacijski uspjeli odbaciti ropstvo, rasnu i spolnu diskriminaciju, doći će dan u kojem ćemo u svakom živom biću sućutno prepoznati želju za životom i svakoj životinji priznati vrijednost postojanja koja ne proizlazi iz njene moguće koristi za čovjeka. Tada ćemo znati kako voljeti život i poštovati planetu Zemlju. Tada nam više neće trebati Dan planeta Zemlje.

Tagovi: