Foto: Youtube

Ljudi se uvijek čude krivim stvarima. Evo, na primjer, čudno im je kako je moguće da znanstvenik bude religiozan. Čini im se kao da je to neka greška. Zar znanost ne isključuje vjeru, pitat će. Zar vjera ne isključuje znanost? Zapravo, jedva da ima ičega čemu bi se trebalo manje čuditi nego religioznom znanstveniku.

Ovo sveprisutno čuđenje potječe iz općeraširenog dojma da su znanost i religija, u svom odnosu prema svijetu, dva gotovo suprotna pola. Znanost, kao pokušaj racionalnog tumačenja stvarnosti kroz pronalaženje zakonitosti, temelji se na istraživanju i logičkom zaključivanju, a njeni dosezi su provjerljivi i valjano argumentirani. Religija je, s druge strane, svojevrstan zanos i voljno prihvaćanje Božanskog koje isključuje potrebu za istraživanjem i dokazivanjem. Čak, kad bi vjernik tražio dokaz za postojanje Boga, kao da bi time, na neki način, pokazao da mu vjera nije dovoljno jaka. Ta predodžba nije od jučer. Ona potječe iz biblijskih evanđelja prema kojima je Isus ukorio Tomu što nije povjerovao ostalim apostolima kad su mu rekli da je uskrsnuo iz mrtvih i bio s njima. Toma im je, naime, odgovorio da će povjerovati tek kad vidi i dodirne Isusove rane. Pouka ove priče sažima se u rečenici koju mu je Isus rekao kad je ponovno došao među učenike: “Blago onima koji vjeruju a da nisu vidjeli.” (Iv 20,29)

 

Rascjep identiteta

Zato je ljudima čudno kad znanstvenik kaže da vjeruje u Boga. Čini im se da ne bi smio vjerovati ukoliko ne želi unutar sebe imati rascjep podvojenog identiteta.

Međutim, ljudi ne znaju da znanost i religija imaju zajednički korijen, a to je panlogizam – pretpostavka da je cjelokupna stvarnost racionalna pravilnost (logos). Prije više od dvije tisuće i petsto godina, u šestom stoljeću prije naše ere, grčki je filozof Heraklit govorio da je svijet pravilan poredak kojim upravlja umna zakonitost po kojoj se sve zbiva i da su “oči i uši loši svjedoci ljudima ako imaju barbarske duše” (fr. 107), tj. takve koje ne prepoznaju logos u svemu. Sljedeći su korak učinili stoici koji su, u 4. stoljeću prije naše ere, počeli govoriti da se logos, ta umna zakonitost, može nazivati i Bogom, Zeusom, Jupiterom… da bi 400 godina kasnije evanđelist Ivan, pišući proslov svog evanđelja, logos potpuno poistovjetio s Kristom: “U početku bijaše Logos, i Logos bijaše od Boga – i Logos bijaše Bog” (Iv 1,1). Što nam to govori?

Vjernik kreće od pretpostavke da je svijet Božje djelo jer je stvoren od samog Boga. Kako je Bog izvor i konačna svrha cjelokupnog postojanja, tako je svijet uvijek Božji svijet i sve što se zbiva već postoji u sveznajućem Božjem umu. Vjernik će zato u cjelokupnom zbivanju vidjeti trag Boga, neće pretpostavljati da je život tek kaotična igra slučaja, nego vjerovati da o njemu brine Bog. To podrazumijeva i svojim moralnim uvjerenjem da je pravednost nagrađena dobrom savješću kao unutarnjim glasom samoga Boga, dok grižnja savjesti prati teret grijeha. Sve je, dakle, racionalno, sve pravedno i pravilno.

Znanstvenik, pak, samo naizgled začudo, mora krenuti od iste te pretpostavke iako ju ne mora uobličiti tim riječima. Da bi, naime, znanost pa i svaki znanstveni napor uopće bili smisleni, moraju krenuti od pretpostavke da je stvarnost pravilna i racionalna jer je jedino pod tom pretpostavkom razumljiva, objašnjiva i predvidiva. Pa mi i svemir zovemo kozmos (grč. kosmos = red, poredak) zato što vjerujemo u njegovu pravilnost, čime ujedno želimo otkloniti najveći od naših strahova – da bi svijet i život mogli biti u puno manjem redu nego što smo spremni prihvatiti.

 

Znanstveni pristup

U tom smislu, znanstvenik nije iznimka, nego najjasniji primjer – on mora pretpostaviti da stvarnost nije kaotična, bar ne do te mjere da ju ne bi bilo moguće podvesti pod neku pravilnost. Kad, naime, ne bi to pretpostavio, onda bi svaki znanstveni napor bio uzaludno gubljenje vremena jer, u tom slučaju, ništa ne bi bilo moguće znanstveno objasniti. Tada bismo samo zapažali neke više ili manje zanimljive pojave, ali među njima ne bi bilo nikakve poveznice koja bi, kao takva, mogla pokazati  svoje opće važenje. Imali bismo samo pojedinačnost. Dakle, znanstvenik, jednako kao i vjernik, podrazumijeva da je svijet strukturiran umno. Hegel će to izraziti riječima: “Što je umno, to je zbiljski, a što je zbiljski, to je umno”, tj. tokovi svijesti su paralelni s tokovima svijeta. Kad, naime, ne bi bilo te očekivane i priželjkivane podudarnosti u strukturi svijesti i svijeta, onda bi nam stvarnost bila a priori nespoznatljiva.

I što je onda čudno u tome što znanstvenik vjeruje u Boga? Pa, najmanje je važno hoćemo li taj svjetski um nazvati logos, Bog, sudbina, prirodna zakonitost ili bilo kako drugačije. U osnovi je to uvijek jedno te isto vjerovanje – da je svemir pravilan i u svojoj strukturi podudaran strukturi ljudskog uma koji ga, zahvaljujući tome, može spoznati i objasniti.

Ono, dakle, čemu bi se trebali čuditi nije religioznost znanstvenika, nego ljudski optimizam kojim čovjek neumorno tješi sebe vjerom da živi u kozmosu u kojem postoji viši sustav pravednosti koji će ispraviti sve nepravde na zemlji pa nagraditi pravednika i kazniti zlotvora. Nama treba utjeha i nada pa zatvorimo oči kad očekujemo da bi nam u vidno polje moglo ući ono što je bolje ne vidjeti. Time smo, pomalo, digli ruke od istine, ali što je to uopće istina? Ako smo zauzvrat dobili sreću, možda se isplatilo.

Tagovi: