Foto: Oslobođenje.ba

Ovih dana Sarajlije prolaze kroz bol sjećanja na početak opsade grada. Nije ta bol samo prigodna pa da se javi tek na određeni datum. Uvijek je ona tu. Ruje i vrti iznutra, ne da mira ni spokoja kao rana što kontinuirano boli onako tupo, potmulo i uporno da ju na kraju prihvatiš kao dio samoga sebe, podnosiš ju, vremenom na nju i navikneš toliko da ti se čini neodvojivom od samoga tebe. Navika je moćan evolucijski mehanizam prilagodbe. Na sve se čovjek navikne. Tako i na bol. I čini ti se kao da je to normalno tako, kao da drugačije ne bi ni moglo biti. Možda slično osjećaju ljudi koji su ostali živi, a doživjeli najgore što čovjek uopće može doživjeti, smrt djeteta.

Opsada je bila smrt

Opsada je bila smrt tvog svijeta, sav tvoj dotadašnji život, djetinjstvo puno igre, užitak studiranja, ljubavi i rastanci, veliki planovi, rođenje djece, putovanja… Gledaš kako se sve raspada i nestaje, nemoćan da zaustaviš neminovnu propast. Kome je jednom razoren sav njegov svijet, taj je umro. A opet nekako i živ, gradiš iznova, godine prolaze, bol mijenja oblike i taman kad se čini da možeš, dođe taj datum i sve je opet tu, sva prigušena i kontrolirana bol koju si donekle pripitomio, opet zapeče, sve se vrati, sav užas, neizvjesnost, tjeskoba. Gledaš sebe i vidiš da nestaješ, i znaš da to nije nešto što se tebi tek događa, neodvojivo je od tebe.

Gledam svoje sarajevske drugove kako se godinama muče izbjegavajući filmove, knjige i razgovor o opsadi grada sve dok se ne zateknu kako gledaju Boška i Admiru, “Opsadu (Le Siege)”, “Scream for me, Sarajevo” i onda danima ne funkcioniraju, piju, plaču, šute. Ta šutnja je možda najgora.

Teško da možemo osjetiti što oni osjećaju jer nismo plakali ščučureni na dnu zadnjeg kruga pakla zazivajući i čekajući riječ nijemoga Boga. Možda možemo razumijeti? Možda, ni u to nisam sigurna. Osjetiti ne možemo sigurno. Svaki čovjek živi u samo njemu razumljivom  svijetu. Ponekad se naši svjetovi dodirnu pa se začudimo neočekivanoj blizini onoga koji ponešto moje sućutno ili radosno razumije. Ipak, iako ne mogu autentično osjetiti njihovu patnju, vidim da pate i taj pogled je i sam bolan.

Bez katarze

Zašto nije došlo do katarze? Nadala sam se da će presude za ratne zločine pred haškim sudom pročistiti tragički odnos prema prošlosti, ali nisu. Onemogućuje li izlječenje uporno negiranje krivnje, kolektivno recitiranje naučene recitacije o građanskom ratu, o tome kako su napadnuti i protjerani iz grada, kako je dokaz tome to što ih u Sarajevu više nema i kako je sve to bio tek dio plana stvaranja islamske države u srcu Europe? Ako je pokajanje nužan uvijet oprosta, a oprost nužan dio iscjeljenja, onda je neizvjesno hoće li i kada do njega doći.

Ova je godina dodatno otežana graničnom situacijom pandemijske zaraze koronavirusom koja je u svakom čovjeku, htio ne htio, probudila određene sumnje, strah i tjeskobu. I ovo nazivaju ratom, ratom s nevidljivim neprijateljem. Čovjek je čovjeku postao prijetnja, mogući prenositelj kužnog zadaha, anđeo smrti, onaj kojega je razumno izbjegavati.

Ipak ima jedna bitna razlika koja ovu zarazu čini puno manjim, a ne, kako bi se moglo učiniti, većim zlom. Ona je naime, posljedica prirodne nepogode, kao potres, poplava ili tsunami. Zadesila je čovječanstvo kao kakva prirodna katastrofa, a na nama je da pokušamo preživjeti uz što manje gubitke. Rat je, s druge strane, posljedica čovjekovog svjesnog izbora, manifestacija ljudske bešćutnosti. On se nije dogodio, nego je produkt čovjekovih odluka i postupaka. Utoliko je puno gori, neovisno o broju nastradalih. Ono, naime, što ga čini takvim nije posljedica koja će se moći mjeriti brojem umrlih, nego svijest o tome da se mogao izbjeći, da nas nije snašao, nego smo ga izabrali. Ili dopustili da ga za nas izaberu.

Možda o načinu na koji ćemo se suočiti s ovom prijetnjom ovisi i mogućnost suočenja s prošlošću. Možda je ovo prilika za ozdravljenje jer “gdje postoji opasnost, raste također ono spasonosno” (J.C.F. Holderlin)

Tagovi: