Aleksandar Brezar

Nije trebalo dugo da, nakon uvođenja mjera u BiH povodom pandemije virusa COVID-19, na površinu izađe ono najbolje, ali i najgore u nama. Dok su odgovorni na raznim nivoima vlasti oprečnim, nelogičnim i konfuznim odlukama o policijskom satu, ograničenjima kretanja, pravilima karantina i samoizolacije građanima i građankama svezali još jedan Gordijev čvor, da se situacija pretvori u ozbiljan dernek na temu „svi protiv svih“ pobrinuli su se i sami građani.

Pripomoglo je, doduše, to što su mjere sastavljene toliko nakaradno da je, eto, danas jedino moguće da, ukoliko ste roditelj maloljetne osobe, vašeg 17-godišnjeg klipana možete natjerati u sprint do auta, pa ga okolo vozati spuštenih prozora ne bi li ga izveli malo na zrak. Ako nemate automobil, nema ni zraka za klipana. Ukoliko vam je roditelj napunio 65 godina u januaru, vlast ih tretira kao da su za rođendan u potpunosti izgubili razum. Nedobog da imate dijete sa posebnim potrebama. Nije da nismo znali da oni nikoga živog ne zanimaju. Ali, zgodno je vidjeti potvrdu u vidu višednevnih javnih apela roditelja djece s posebnim potrebama dok se neki nisu smilovali da im kažu da, eto, policija ipak ima obzira ako vas uhvati ispred zgrade sa djetetom koje bi u suprotnom samo sebi ozbiljno naudilo, pa nećete uz mini-traumu policijskog ispitivanja zbog pravljenja Snješka još fasovati i novčanu kaznu.

Jedna od ozbiljnijih nezdravorazumskih mjera ipak je objavljivanje spiskova onih koji krše odredbe izolacije, sa sve imenom i prezimenom. Dvadeset četvrtog marta, u Federaciji BiH objavljen je spisak 33 osobe koje su prekršile ovu odredbu, dok je u Kantonu 10 vlada objavila imena skoro 240 ljudi kojima je određen karantin – kršili ga, ne kršili. Kako je o tome pisala Vedrana Maglajlija za portal Al Jazeere Balkans, s obzirom na to da su na spisku pored imena navedena i godišta, Vlada Kantona 10 našla je za shodno, opravdano i potrebno da objavi lične podatke maloljetnih osoba.

Opšti interes i pandemija

Agencija za lične podatke BiH u tom postupku nije vidjela problem, jer je, kako kažu, opšti interes u suzbijanju pandemije ispred privatnog interesa zaštite podataka. Sve bi to bilo vrlo logično da ne postoji nešto što se zove ljudska priroda; a u ljudskoj prirodi je da, u smrtnom strahu u kombinaciji sa neznanjem, osobi koja je predstavljena kao hodajući inkubator za ubitačni virus koji vreba, kao minimalnu mjeru samozaštite odredi i sprovede psovke i prijetnje.

U državi u kojoj je prije COVIDA-19 harao i – i dalje hara – PTSP, gdje se izbori dobijaju na platformi straha, te uz dodatni koktel dezinformacija i konstantnog, 24-satnog izvještavanja ekskluzivno na temu pandemije, itekako je bilo potrebe da se prije ovakve odluke razmisli koliko se time ugrožavaju nečija sigurnost i nečiji život. Preventivna mjera time potencijalno po viđenju pojedinaca postaje dozvola za linč, sve na osnovu informacije da je neka osoba boravila u inostranstvu u proteklom periodu, a što je vrlo tanan povod.

 Šta se desi kada ti isti pojedinci saznaju da je neko pozitivan na COVID-19, vidjeli smo na primjeru Sandre Šahat iz Lukavca. Šahat se u Lukavac vratila sa broda za krstarenje, gdje je radila, te je sama poduzela mjeru samoizolacije, pritom iznajmivši stan da ne bi potencijalno ugrozila zdravlje svoje porodice. Nakon početnih simptoma, test na COVID-19 bio joj je pozitivan, te se na kraju zatekla u Klinici za zarazne bolesti na Univerzitetskom kliničkom centru u Tuzli. U međuvremenu, njoj, ali i njenoj porodici, počele su pristizati prijetnje. Povod je bila informacija da je u Lukavcu jedna osoba pozitivna na COVID-19 došla iz Miamija, sa kruzera.

Prijateljske prijetnje

U intervjuu za portal Radija Kameleon, Šahat je pojasnila da je „raznorazne prijetnje“ dobijala od anonimnih korisnika, ali i tzv. Facebook prijatelja i sugrađana. Komentari na račun njene majke, koju su, po riječima Sandre Šahat, vidjeli u Bingu „dok joj je kćerka pozitivna“, te prijetnje stanodavaca da će je izbaciti na ulicu, pokazali su da sagledavanje činjenica hladne glave, u direktnom sučeljavanju sa strahom, sigurno doživljava nokaut na samom startu prve runde. Kako je rekla sama Šahat, ponašanje drugih navelo ju je na suicidalne misli, dok je čitavu epizodu i sama nazvala „linčom“.

I dok trebamo biti zahvalni na tome da se ipak niko na kraju nije odlučio da uzme stvari u svoje ruke i kimiljungovski smanji broj pozitivnih na COVID-19 u BiH fizičkim obračunom sa virusom preko leđa (potencijalnog) oboljelog, treba ipak sagledati i širu kliničku sliku. Dobar dio problema u odnosu pojedinaca rezultat je toga da se od zdravstvenog pitanja deklaracijama „rata“ protiv virusa sve pretvorilo u stvar sigurnosti. Duge cijevi i fantomke na licima policajaca koji sprovode policijski sat kod nekih su dublje odjeknuli od bilo kakvih pojašnjenja epidemiologa i virologa. Ako si potencijalno pozitivan/na, treba te tretirati kao prijetnju našem biću i bivstvovanju, a nikako kao osobu kojoj je potrebna medicinska pomoć.

I dok je na nekim drugim mjestima fokus čitave priče na dobrobiti ostalih kroz vlastitu odgovornost, domaće vlasti su kroz bar neke od poteza dozvolile da fokus te odgovornosti, umjesto na opuštenom sjedenju na vlastitom kauču, pređe u brigu o ponašanju drugih. Niko, pritom, ne tvrdi da lijepa riječ komšiji ili sugrađaninu da kroz samoizoliranje sprječava dalje širenje virusa i time potencijalno spašava život onih čiji je imunitet kompromitovan, također nije od pomoći. Teško je, opet, distancirati se od dojma da su nekima vanredne okolnosti poslužile kao carte blanche za obasipanje uvredama, prijetnje i drukanje policiji kao ultimativni dokaz vlastite moralne superiornosti, ali i konačnog, jedva dočekanog osjećaja moći donedavno krajnje obespravljenog pojedinca.

Međutim, ta moć je ipak samo privid. U pandemiji kakva je ova, stvarna moć ne leži u moralnoj superiornosti nad onim slabijim, već jedino u solidarnosti – i ako već želimo da zaštitimo sebe i druge, u tome da smo sigurni da su nam prava, kao i prava drugih, jednako zaštićena kao i zdravlje.

Tagovi: