Foto: Media.ba

 

Dolazak pandemije suočio nas je i s nekim starim sablastima. Teorijama zavjere. Vjerovatno ne postoji osoba koja ovih dana u svoje elektronsko sanduče nije dobila video poruku koja razrješava svu misteriju ili enigmu virusa koji se nekontrolisano širi. Ponekad su to očito skaredna pojašnjenja u kojima se prozivaju masoni i svjetski moćnici, a znali su se tu naći i skrupulozniji poduhvati hinjene stručnosti koje su teško dekonstruisali i vičniji konzumenti medijskog sadržaja.

Godine 2017. ugledni američki magazin Foreign Affairs objavio je esej Toma Nicholsa, profesora nacionalne bezbjednosti, autora knjige Kraj ekspertize: Kampanja protiv etabliranog znanja i zašto je to bitno. Nichols upozorava da su SAD i ostatak svijeta izgubili vjeru u ekspertizu, i da to postaje problem gigantskih razmjera. Zanimljivo da je martovsko-aprilski broj poznatog magazina iz 2017. godine, s esejom o kraju ekspertize, na naslovnici nosio naslov „Trumpova vremena“. Na crtanoj ilustraciji s naslovnice, tri godine prije pandemijske krize, svijet je izgledao haotično i neizvjesno. Istina, mnogo manje nego danas. Ali ispred stamenog američkog predsjednika, kojeg se upravo proziva za nesnosni populizam i mržnju prema znanju, nacrtana su prostranstva lavirinata od diktatora, terorista i prljave energije koju zagovara. Sve s neizbježnim Trumpovim tornjevima koji paraju ionako rasparen krajolik. Tri godine kasnije, epilog neizvjesnosti s te ilustracije izgleda mnogo sumornije.

Kako je moje mišljenje postalo najbitnije?

No, da se vratimo Nicholsu i njegovom eseju u ovo vrijeme kada nam se govori da u izolaciji imamo vremena napretek. Toliko da možete posegnuti i za starom štampom. On poentira da je jaz između stručnjaka (u bilo kojoj oblasti) i običnih ljudi sve veći, i da je to otišlo mnogo dalje od prirodnog ili poželjnog skepticizma. Nichols do tančina opisuje nevolje s kojima se u savremenom dobu susreće stručna zajednica, ili etablirano znanje, tvrdeći da to nije samo zbog nerazumnog i emocijama obojenog manjinskog osporavanja od dijela javnosti što bazira svoje kritizerstvo na Google znanju, ili platformama kao što je Wikipedia. On tvrdi da je to sveprožimajući duh našeg doba kojim su mnogi zaraženi. Za početak, konstatuje da su vladama i državama eksperti neophodni, te da ćemo se oko toga u konačnici svi složiti. Neophodna su nam lica usko specijalističkog znanja za razne oblasti, od rješavanja računice poreske politike, do npr. suzbijanja epidemije, čemu svjedočimo danas. Stručnjaci se prepoznaju po specijalizovanom znanju, profesionalnom iskustvu, pripadnosti esnafskom krugu, talentu, dostignućima… Stručne su zajednice, razumljivo,  nastavlja Nichols, zatvorene, elitnog karaktera, članstvo u njima često se plaća, postiže dostignućima, baziraju se na poštovanju unaprijed postavljanih standarda itd. Stručnjaci, opet razumljivo, griješe. I to griješe često jer stručne discipline kojima pripadaju ne zasnivaju se na nekom perfektnom i zauvijek zacrtanom znanju, već na intelektualnom progresu i samopreispitivanju.

Uprkos tome, mnogi članovi šire, nestručne javnosti upiru sav svoj napor da otkriju nešto što je aksiom. A to je da stručnjaci griješe i da su mahom dio elite. I onda se trude da nam to na sva zvona objave. I upravo to dalje koriste za stvaranje plodonosnih teorija zavjere. Nichols je u eseju veoma oštar, i ne štedi širu javnost prebacujući na nju gotovo svu krivicu za kraj demokracije. Njegovi bi se stavovi svakako mogli preispitati, posebno jer vrlo malo prigovara moralnoj i profesionalnoj odgovornosti same stručne zajednice kojoj očito pripada. Žurnalistički kazano, izostaje druga strana. Ali u jednom dijelu njegov je zaključak vrlo zanimljiv i korespondira s vremenom u kojem živimo. On ponavlja da vlade ne mogu funkcionisati bez stručnjaka, i da je to valjda svima jasno, da je razlog što stručnjaci ili omražene birokratije na mnogim mjestima vode politike upravo to što populizmom, ignorancijom i teorijama zavjere odustajemo od razumnog učešća u političkom životu. Neko mora na kraju odraditi zamorni, ali nužni posao, kao što je npr. uređivanje tržišta lijekova. To sigurno neće biti teoretičari zavjera.

Baš tu leži opasnost našeg dobra i naših demokratija. U srušenom mostu manjinske/stručne i šire zajednice. Nichols će reći da je šira javnost olako odustala od znanja, da već dugo pogrešno smatramo da je svačije mišljenje dobro i jednako vrijedno, a to nikako ne može biti željena politička jednakost. Politička jednakost, po njemu, nije stvarna jednakost, jer svako mišljenje nije i ne može biti podjednako dobro. Nevolja našeg doba je što upravo živimo na premisi da je svačije mišljenje dobro. O tome naširoko piše i uticajni izraelski mislilac Yuval Noah Harari provocirajući ideale liberalne demokracije, poput one da smo svi jednako u pravu. To nas  pak dalje odvodi u idiokraciju, ili vladavinu zasnovanu samo na svom mišljenju. Koliko je to uzelo maha, Nichols demonstrira na dva primjera, jednako zastrašujuća, tvrdeći da duh idiokracije ne poznaje klasne, ideološke i političke granice. Jedan se odnosi na podatak iz 2012. godine kada je u jednom od bogatijih i obrazovanijih predgrađa San Francisca čak osam posto roditelja tražilo da im djeca ne budu vakcinisana na osnovu njihovih ličnih uvjerenja. Drugi je još porazniji, a odnosi se na anketu iz 2015. u kojoj je jedna trećina republikanaca podržala ideju da SAD bombarduje Agrabah, dok je 36% demokrata bilo protiv. Trik je samo u tome što je Agrabah izmišljena država iz crtića, a čak 55% demokrata (i 43% republikanaca) razmatralo je ozbiljno da li bombardovati ili ne Disneyevu kreaciju iz Aladina.

Trumpova vremena

Nicholsove predodžbe i njegovu staru esejsku štampu je dobro čitati tri godine poslije, ili u danima kada neki tvrde da smo opet pred izborom – da li slušati ili ne glas struke? Kao nikada do sada, vlade (pa i one autoritarne) okreću se struci jer porezna računica možda se i može loše izračunati, ali pandemijska borba se ne smije izgubiti ili previdjeti. Uz ogradu da diktatorski režimi uvijek teže naređivati struci, što postaje vidljivo tamo gdje se restrikcije koriste preko mjere, ili za ograničenje političkih sloboda.

U demokratijama pak kao nikada ranije sa svih strana izbijaju uticajni opinion makeri, novinari, književnici, kvazistručnjaci, koji bi baš sada svi da nam kažu na bazi svog Google znanja istinu o pandemiji, gdje se griješi, i šta nije u redu s restrikcijama. Ili da nam objasne kako nam se guše nasušne slobode, kako neminovno dolaze autoritarni režimi (da je sve nekad mnogo ranije smišljeno), a da stručnjaci griješe. Ili, još gore, igraju đavolji ples s onima koji vladaju. S elitom kojoj i sami pripadaju. I to nije ništa novo. Nichols zaključuje da u doba kolektivnih trauma upravo bujaju najmaštovitije teorije zavjere. Sjetimo se 11. septembra, ili kraja bivše nam države koji je i dalje u dobrom dijelu javnosti pripisan tajnim i nikad do kraja prokazanim moćnicima. Svaka kritika takvih budalaština završava na način da sami budete optuženi da ste dio zavjere. Problem je samo što sada nemamo pravo na grešku, a duh zavjereničkog vremena se teško mijenja u času. Izbor, dakle, ne bi smio uopšte da postoji sada. Ne postoji dilema idiokracija ili vladavina stručnih u pandemijskim okolnostima. Mora postojati samo ovo drugo.

Samo, da li je to moguće u vremenima koja su sada još više Trumpova nego na onoj naslovnici iz 2017. godine?

Tagovi: