Foto: Media.ba

Sve je počelo mnogo prije nego što mislimo da je počelo. Tako to obično biva s velikim događajima, ako ovo što nam se dešava možemo uopšte nazvati događajem. Događaj se dogodi i prođe. Ovo te polako osvaja, obuzima, kosternira, i onda te dovede u stanje nevjerice, panike i straha. Mnogi još nisu ni u jednom od ta tri stanja. I u tome i jeste najveća opasnost. U njihovoj dječici, pikniku, roštilju… Ili u njihovom ubjeđenju da su oni i epoha koju živimo svemogući.

Černobiljska molitva

Ako bih trebao izdvojiti knjigu, koju trenutno jedino uspijevam pozvati u pomoć, onda je to Černobiljska molitva Svetlane Aleksijevič. San o plemenitoj književnosti koja rješava životne zagonetke davno je srušen. Još u gimnazijskim noćima prvih velikih čitanja. Ali iskustvo Černobilja, posebno ono iz prvih trenutaka, nosi nešto od traume koju upravo sada živimo. Aleksijevič je minimalističkim intervencijama i svjedočanstvima svjedoka prenijela atmosferu i doživljaj jedinstvenog iskustva koje je isto ličilo na propast čovječanstva. Cvijeće je bilo nikad ljepše, jabuke nikad crvenije, dan nikad vedriji, govorio je svijet Černobilja. Sve je bilo nevino lijepo, taman da pomisliš da ne postoji ništa opasno u obilju proljećnog izobilja. Alergija na polen me odavno naučila da je proljeće sablasna zamka. Ljudi Černobilja su odlazili čak da izbliza vide prasak katastrofe, neki su odbijali napustiti svoje domove u danima poslije, a najveći dio je mislio da je ono što se zaista zbiva, neposredna prijetnja po čovječanstvo, nemoguće. Ili da je sve to bezopasno i prolazno. Sve što su učili i znali ondašnji ljudi nije im moglo objasniti ono što se zbiva. Kultura je odjednom postala prašnjavi sanduk. Nisu imali riječi za nova osjećanja i osjećanja za nove riječi, pisala je Aleksijevič.

Svaka sličnost sa našim trenutkom je sasvim izvjesna. Kada je sve ovo počelo, namjerno koristim pojmove sve i ovo, jer mi nemamo riječi, nismo ih još osvojili i stvorili, mi imamo osjećanja, mislio sam potrajaće nekoliko dana. Odmah sam odbio sve one koji su cenzurisali paničare i kukavice. Te prezrene, uzvišene, barokne patetičare koje naša bahata epoha odavno ne podnosi. Jedno od prvih otužnih otkrića jeste da je oko nas u danima izbijanja pandemije bilo začudno previše hrabrih, i premalo razumnih. Jedno od dragocjenih otkrića je da u danima velikih potresa ne postoje ideološke i političke linije iz nečega što sada nazivam bivši život. Sada, kada je sve u šta vjerujemo, i što znamo, izmijenjeno, razlikujemo se samo po razumu i odgovornosti. Ne postoji druga razlika. Pomjerajuće otkriće je da se vlast ova, i mnoge druge, pokazuju zrelijim od naroda. Dok narod mahom ne vjeruje u ozbiljnost trenutka, vlasti je lice posivilo od brige preko noći.

Književnost i kultura dolaze kasnije

Ne postoje riječi za ovo kroz šta prolazimo. One se još traže. Baš kao i lijek. Postoje djela. Književnost i kultura će doći poslije, i zavisiće od nas. Sjetimo se još da je svijet Černobilja isto se borio protiv nevidljivog neprijatelja. Čestica koje niko ne vidi. Naš je neprijatelj sličan, ako ne i isti. Nevidljiva, čestičasta, bahata, raspršena, osiona, podgojena ljudska glupost, ili ono nakazno uvjerenje da ti niko ništa ne može dok se u grupici šepuriš na lijepom sunčanom danu i odnosiš ljudske živote. Nikada nisam imao visoko mišljenje o mladosti, proljeću i napretku, mislim da sam tako nešto morao pročitati kod Ciorana. Nemam snage da provjerim, iako mi je na popisu karantin-literature. Dakle, tražimo riječi i lijek. Imamo osjećanja, odgovornost i razum. Izgubili smo političke i ideološke razlike. Neko će reći malo. Neko će reći i previše za početak.

Tagovi: