Foto: Jakob Owens / Unsplash

Stvarnost je ponekad tmurna i dosadna, stoga se okrećemo malim ili velikim “kutijama” u našim domovima kako bismo pobjegli od takve stvarnosti i uronili u neku drugačiju. Šta se dešava kada televizija počne prikazivati stvarnost koja je puno gora od naše?

Svaki put kada upalimo televiziju naići ćemo na barem po jednu scenu ubistva, tuče, svađe ili eksplozije. Studije su pokazale da 91% filmova na televiziji sadrži scene nasilja ili ekstremnog nasilja[i]. Prema rezultatima istraživanja Evropske radiodifuzijske unije, građani Bosne i Hercegovine u prosjeku provedu pet sati dnevno gledajući televiziju. Istraživanje je sprovela i britansko-američka agencija OnePoll te došla do rezultata da prosječni Britanac tokom svog života provede 78 000 sati ispred TV ekrana. U prosjeku odgleda 3 639 filmova i 31 507 televizijskih epizoda, a potroši 2 943 sati života birajući TV program koji će gledati.

S jedne strane imamo ogroman broj sati koje provodimo gledajući televiziju, a s druge strane podatak da 91% filmova koje televizija prikazuje sadrži nasilje. U kojoj mjeri to onda utječe na našu psihu?

Kada je riječ o povezanosti nasilja na televiziji i utjecaja na ponašanje ljudi, najranjivija kategorija su djeca. Djeca ispod osam godina starosti još uvijek imaju problem sa odvajanjem stvarnog svijeta od fantazije. Ono što vide na televiziji za njih predstavlja stvarnost i ponekad se dešava da ne mogu razlučiti stvarni svijet od televizijskog. Jedan od primjera je slučaj četverogodišnjeg dječaka iz New Yorka koji je poginuo nakon što je skočio sa sedmog sprata u pokušaju da “leti kao Superman”. Kako to ističe AACAP (The American Academy of Child and Adolescent Psychiatry), u ovakvim situacijama najbitniji je razgovor između roditelja i djeteta u kojem se djetetu treba objasniti da takve stvari nisu moguće. Kod starije djece, nasilje koje su vidjeli na televiziji može izazvati strah i paranoju da će se i njima desiti nešto poput toga. Iz tog razloga jako je važno kontrolisati sadržaje koje djeca gledaju i razgovarati s njima ukoliko su zabrinuti zbog nečega što su vidjeli na TV-u.

Američka federalna komisija za komunikacije (FCC) utvrdila je da izloženost nasilju na televiziji uzrokuje agresivno ponašanje kod djece. Djeca počinju gledati na nasilje kao na način rješavanja problema te često i imitiraju ono što su vidjeli na TV-u. Povezivanje nasilja u medijima sa agresivnim ponašanjem u stvarnosti počelo se pojavljivati 50-ih godina prošlog stoljeća. Federalni istražni biro (FBI) je 2000. godine zabilježio da nasilje u medijima dovodi do pucnjave u školama, što je nažalost česta pojava u SAD-u.

Nasilje na humorističan način

Crtani filmovi koje djeca gledaju se na prvi pogled čine bezazleni, ali zapravo su prepuni nasilja. Nasilje u crtanim filmovima je prikazano na humorističan način, takoreći “prilagođeno” je djeci i odraslima izgleda potpuno neozbiljno. Međutim, upravo ovakva vrsta nasilja na televiziji može izazvati ozbiljne posljedice na dječiju psihu. Crtano nasilje je predstavljanje nasilnih akcija koje uključuju animirane likove i situacije[ii].

Nasilje u crtanim filmovima stvara lažnu sliku stvarnosti kod djece. Animirani likovi koji “umru” u crtiću samo da bi kroz par minuta “oživjeli” bez ikakvih posljedica, izazivaju lažnu predstavu o smrti u čijem slučaju djeca gledaju na smrt kao na nešto privremeno i bezazleno. Djeca i tinejdžeri se često poistovjećuju sa likovima iz filmova, ugledaju se na njih i imitiraju njihovo ponašanje. Ovakva vrsta uzora može biti pozitivna, ali i negativna. Lik iz filma nije stvaran, njegova sudbina zavisi od scenariste, ali ukoliko djeca i adolescenti krenu njegovim stopama i umisle da su nepobjedivi posljedice mogu biti katastrofalne. Kako bi se to spriječilo, odrasla osoba treba naglasiti djetetu da glumac nije stvarno povrijeđen i ukazati na razliku između stvarne osobe i lika kojeg on glumi.

“Uloga roditelja je da, prije svega, pažljivo biraju crtiće koje djeca mlađeg uzrasta gledaju, dajući prednost onima koji ne sadrže ili znatno manje sadrže nasilje, koji su edukativni i prosocijalni. Međutim jasno je da su scene nasilja vrlo česte i da je potpuna restrikcija nemoguća, ali je značajno da susret sa nepoželjnim sadržajima odložimo za period kada je moguće s djetetom razgovarati i posredovati u stvaranju zaključaka”, ističe Vesima Čičkušić, doktor komunikoloških znanosti.

Pored toga, roditelji trebaju pratiti reakcije djeteta na takve sadržaje, pojasniti da je takvo ponašanje u stvarnom životu neprihvatljivo ili ukazivati na stvarne posljedice koje bi nastupile. “Može to biti i dobra prilika za odgojne lekcije u smislu razgovora s djetetom da li se slažu s takvim ponašanjem, o osjećajima onih koji trpe nasilje, bilo ono fizičko ili verbalno. Ponekad će djeca, zavisno od uzrasta, osjećati i strah zbog odgledanih scena nasilja, pa će to biti prilika za roditeljsko posredovanje u razvijanju dječijeg  shvatanja i  razlikovanja stvarnog i medijskog svijeta. Medijacija roditelja i razgovor su ključni momenti koje će omogućiti adekvatno razumijevanje medijskih sadržaja i postepeni razvoj kritičkog propitivanja kod djece”, dodaje Vesima Čičkušić.

Da li postajemo imuni na nasilje?

Studije koje su pokazale da nasilje na televiziji izaziva agresivno ponašanje kod djece i tinejdžera, otkrile su i da djeca mogu postati imuna nasilje. Što smo više izloženi nasilju u medijima, to ga više “prihvatamo” i karakterišemo kao “normalnu” pojavu.

U okviru istraživanja za članak, sprovedena je online anketa o nasilju u filmovima i kakav to utjecaj ima na ljude. Anketirano je 116 mladih ljudi (18-25 godina) koji su građani Bosne i Hercegovine, u periodu od 1.-4. marta 2020. godine. Cilj ankete je bio provjeriti kako publika reaguje na nasilje u filmovima i šta oni zapravo smatraju nasiljem u filmu. Anketa se sastojala od osam pitanja i 116 ispitanika je odgovorilo na sljedeći način:

Prvo anketno pitanje sadržavalo je izjavu “Volim gledati nasilne filmove”, i 62% ispitanika potvrdno je odgovorilo, a negiralo 38%.

“Ljudima je nasilje na filmu privlačno najprije iz znatiželje. Osim toga, kod ljudi se  može  javiti suosjećanje sa likovima iz filmova”, kazala je Alma Haračić, profesorica psihologije.

“Ne znam da li je prava riječ da “volim” nasilne filmove, ali ispostavilo se da većina filmova koji su mi se zaista svidjeli su imali scene koje su bile eksplicitno nasilne – poput Inglorious Basterds, Taxi Driver ili Parasite. Mislim da prikazivanje scena za koje postoji mala vjerovatnoća da se zaista dese čini film privlačnim, jer je nešto što je neočekivano, nepoznato i ishod nam je iznenađenje. Rijetko ko ko voli nasilne filmove može reći da uživa u zamisli nanošenja boli nekome, već u zapletu situacije koji je nesvakidašnji”, objašnjava Šejla Džindo, jedna od anketiranih.

U drugom pitanju ispitanici su od pet filmova (Django: Unchained, Scarface, Fight Club, Rambo, Pulp Fiction) trebali izabrati koji od njih je, prema njihovom mišljenju, najnasilniji. Većina se odlučila za Scarface (32%) i Rambo (29%). Zanimljivo je da se Scarface ne nalazi na IMDb-ovoj listi 50 najnasilnijih filmova. Fight Club na istoj toj listi spada u top deset, no samo 21% naših ispitanika je ovaj film ocijenilo kao nasilan.

U trećem pitanju anketirani su trebali odgovoriti koje vrste scena podrazumijevaju pod nasilnim scenama u filmu.

Scene mučenja su nešto što ispitanici najčešće povezuju s nasilništvom. Više ljudi smatra film nasilnim ukoliko sadrži scene seksualnog uznemiravanja nego ukoliko sadrži scene ubistva.

Svaka od ovih scena daje filmu atribut nasilan, tako da je interesantno to što većina ispitanika ne smatra film nasilnim ukoliko sadrži neprimjeren jezik. U nauci postoji nešto što se naziva manjak emocionalne rezonance u jeziku, što znači da psovke na stranom jeziku kod ljudi koji su bilingualni ne nose istu težinu kao psovke na maternjem jeziku. Nedostatak emocionalne povezanosti sa stranim jezikom čini korištenje prostih riječi, pa i laganje, lakšim.

Na pitanje “Da li ste počeli slabije reagovati na nasilje u filmovima?”, 62% ispitanika je odgovorilo potvrdno, što pokazuje da veći broj ljudi postaje imun na nasilne scene. Mnoga istraživanja su pokazala da povećana izloženost medijskom nasilju povećava nečiju toleranciju nasilja, odnosno utječe da osoba počne slabije reagovati na nasilje (Ewoldsen i Roskos, 2012). Javlja se desenzibilizacija, što znači da kada se više puta izlažemo nečemu što je u početku izazvalo određeni učinak, efikasnost tog učinka počinje da slabi ili čak nestaje u potpunosti.

Nasuprot tome, 77% ispitanih smatra da to nije slučaj kada je riječ o nasilju u stvarnom životu. Stoga je na pitanje “Da li ste počeli slabije reagovati na nasilje u stvarnom životu, samo 23% ispitanih odgovorilo potvrdno.

Novi film o Jokeru rangiran je kao R-rated film jer sadrži scene ekstremnog nasilja, uznemirujuće ponašanje, neprimjeren jezik i scene sa seksualnim konotacijama. U ovom pitanju su anketirani na skali od jedan (jako malo nasilan) do pet (izuzetno nasilan) trebali ocijeniti koliko je nasilan film Joker. Većina anketiranih je film ocijenila kao srednje nasilan (39%). S druge strane, publika na sajtu Common Sense Media film je ocijenila kao izuzetno nasilan.

“Koliko dobro podnosite nasilje u filmovima?” bilo je još jedno od pitanja. Ispitanici su mogli birati između tri odgovora:

  1. “Dobro podnosim nasilje u filmovima”- 63%
  2. “Ne podnosim nasilje u filmovima”- 25%
  3. “Uživam u gledanju nasilnih filmova”- 12%

Na zadnje pitanje, da li nasilje u filmovima izaziva agresivno ponašanje kod ljudi, 50% anketiranih je odgovorilo da donekle izaziva, 29% je odgovorilo da izaziva, a 21% da ne izaziva. Dakle, gotovo četiri petine naših ispitanika smatra da postoji veza između nasilja u filmovima i stvarnog nasilja. Slično mišljenje dijeli i psihijatrica Alma Haračić koja kaže da “Nasilje u filmovima izaziva agresivno ponašanje kod ljudi”. Tokom gledanja nasilnih filmova kod ljudi se javlja “osjećaj nelagode, ljutnja, pa čak i želja za osvetom”, ističe profesorica Haračić.

 

Filmovi postaju sve nasilniji

Američka pedijatarska akademija (AAP) je utvrdila da se nasilje u filmovima od 1950. godine udvostručilo, a nasilje uz korištenje oružja u filmovima koji su “prikladni” za adolescente je tri puta zastupljenije u odnosu na filmove iz 1985. godine. Radi usporedbe uzet ćemo primjer filmova Dial M for Murder (1954.) i Joker (2019.). Dial M for Murder je okarakterisan kao nasilan film iz 50-ih godina. Ovaj film traje 105 minuta i sadrži samo jednu scenu ubistva koje je samo na trenutak prikazano. S druge strane, film Joker traje 122 minute i prožet je nasilnim scenama, zapravo baziran je na nasilju. Svaka od scena je izuzetno nasilna i, prema filmskim kritičarima, utječe na psihu pojedinca izazivajući nelagodu. Ipak, Joker je trenutno najprofitabilniji film (kategorije R) svih vremena sa zaradom od preko 800 miliona dolara. Postavlja se pitanje da li publika ipak voli nasilne filme više nego što to priznaje?

Paralelno sa razvojem tehnologije razvijala se i filmska industrija. Iz godine u godinu, scene nasilja izgledaju sve realističnije i sve su učestalije. Uprkos upozorenjima koja se izdaju za neprimjerene filmove, djeci je veoma lako doći u dodir s njima. Kada se radi o dobnom ograničenju, filmovi koji bi se ranije obilježili kao filmovi kategorije R sada su rangirani kao PG-13, što znači da je dobno ograničenje za gledanje ovakvih filmova 13 godina (prema: Motion Picture Association of America). Pored toga, traileri odnosno najave filmova su dostupni na YouTube aplikaciji i često su prikazivani na televiziji za vrijeme reklama bez obzira na termin i scene koje sadrže.

Nasilni filmovi donose uzbuđenje, neizvijesnost i veliku zaradu. Publika svoje vrijeme posvećuje onome što je interesantno i što je u stanju privući, ali i zadržati njenu pažnju. Filmska industrija teži ka tome da zaradi velike količine novca, ali i proširi svoj utjecaj na inostrano tržište. Akcioni filmovi prožeti nasiljem nisu kompleksni, vrlo su jednostavni i prilagodljivi svakoj situaciji ili kulturi, zbog čega i jesu tako široko rasprostranjeni i uspješni kod publike.

[i] izvor: Worth KA, et al. Exposure of US adolescents to extremely violent movies. Pediatrics. 2008;(122)2:306-312

[ii] Kirsh, Steven J. (Novembar 28., 2005.) “Cartoon violence and aggression in youth”

Tagovi: