Foto: www.channelnewsasia.com

 

Nema tome ni deset dana kako je Facebook bio preplavljen nekakvom zavjerenaškom tabelom u kojoj su nas informirali da smo od 2.000 godine do danas preživjeli SARS, ptičju i svinjsku gripu te kravlje ludilo i da je bjesnilo povodom najnovijeg virusa, kojem ni ime još nije usaglašeno kako valja, tek nova u nizu lažnih uzbuna.

I onda odjednom – bup! Pandemija. COVID-19 došao je i u naše dvorište. Došao je tiho i ušao u škole i izolatorije, spremljene u posljednji čas.

Kompletna Italija je u kućnom pritvoru, sve evropske zemlje osim (za sada) Crne Gore imaju oboljele, ljudi masovno umiru. Vrijeme je za nove narative, stanovništvo je uznemireno, a ukupnoj atmosferi straha i neizvjesnosti doprinose i talasi dezinformacija, teorija zavjere te tragikomičnih laičkih tumačenja koja nemilice zasipaju društvene mreže i medije. Prošli put smo na ovom mjestu citirali Jürgena Kloppa, koji je zamolio novinare da ga ne pitaju ništa o virusu, jer on je samo trener, nosi kačket i o tim stvarima ništa ne zna. Nasuprot tom osviještenom Klopp modelu postoji i opozitni primjer javne ličnosti sveznalice, mogli bismo smo ga prigodno nazvati Aleksandar Vučić model, koji viruse poznaje bolje od epidemiologa, u sve se miješa i ne postoji pod milim bogom tema u kojoj njegova neće biti zadnja. I presudna.

U frontalnom sudaru ova dva modela, radi osobne higijene i javnog interesa najbolje se držati – starog dobrog fudbala i provjerenog profesora Kloppa. Novinari i mediji tu mogu da odigraju presudnu ulogu. Nije naše da donosimo dijagnoze, nego da prenosimo mišljenja i upute stručnjaka. Nije naše da dižemo paniku, nego da pozivamo cjelokupnu javnost na odgovorno ponašanje. Nije naše da presuđujemo i ismijavamo, nego da konstantno insistiramo na oprezu, poštovanju procedura i pravila. Mnogi moguli, urednici i novinari vjerovatno neće vjerovati, ali novinarstvo ima važnu društvenu ulogu i nikad se ne bi smjelo oglušiti o taj imperativ.

Kad bi se mediji tih profesionalnih principa pridržavali dosljedno, onda bismo već mogli govoriti o ozbiljnoj atmosferi i odgovornom žurnalizmu, a znamo koliko su balkanske države iznikle iz Jugoslavije daleko od tog prostog demokratskog ideala.

Teško da se na politiku možemo osloniti. Pošto su neki od ovdašnjih lidera od prije koji dan već poprimili božanska obličja, preostaje nam samo da zaboravimo i na Svevišnjeg i na druga Tita i da se u okviru skromnih ovozemljaskih mogućnosti okrenemo realnoj situaciji i njenim akterima. A situacija baš i ne ulijeva povjerenje u sposobnost društva da joj parira adekvatnim mjerama. Nakon što je dobar dio naroda iz faze naprednih viceva – preskočivši fazu opreza i prevencije – uskočio direktno u novi period, fazu panike, bitno je s medijskog aspekta ustanoviti gdje prestaje oprez i počinje panična reakcija.

Ključna riječ mogla bi biti – odgovornost, ako shvatate šta se time htjelo reći.