Građani Velike Britanije koji odbiju platiti RTV taksu mogli bi prestati da se suočavaju sa zaprijećenom kaznom zatvora, što je dio plana Vlade za promjenu regulative u vezi sa naplatom takse, koji bi BBC mogao koštati oko 200 miliona funti godišnje. Uskoro započinju javne konsultacije o prijedlogu izmjene sankcija za neplaćanje RTV takse, koja od aprila u Velikoj Britaniji iznosi 157.50 funti godišnje ili oko 13 funti mjesečno po domaćinstvu.

Dosadašnja legislativa predviđala je sudsko procesuiranje i potencijalnu kaznu do 1000 funti, a svi koji bi odbili plaćanje kazne mogli su biti kažnjeni zatvorom. U svom obrazloženju Vlada je navela kako je izmjena kaznene politike prema onima koji ne plaćaju RTV taksu način da se zaštite najranjiviji, odnosno oni koji nemaju finansijska sredstva za ove svrhe, no BBC smatra kako je dekriminalizacija neplaćanja RTV takse dio političkih pritisaka Vlade i premijera Borisa Johnsona na javni servis Velike Britanije. Dominic Cummings, saradnik premijera Johnsona, već je, naime, najavio „kraj BBC-ja u formi u kojoj smo ga poznavali do sada“ i iznio očekivanje da ovaj emiter uvede model dobrovoljne pretplate sličan Netflixu.

U utrci s Netflixom

Zašto je ova, naizgled ne tako značajna izmjena, zapravo važna za BBC, ali i za promišljanje izmijenjene uloge javnih medija u digitalnom okruženju? Najprije, za BBC je važna iz krajnje osnovanih finansijskih razloga: u 2018. godini više od 121.000 ljudi  dobilo je sudske presude i moralo platiti kazne koje su u prosjeku bile oko 170 funti. Kada se prijetnja krivičnim gonjenjem ukine, BBC vjeruje da će mnoga domaćinstva izbjegavati plaćanje i same takse, ali i potencijalnih kazni. Istina je da je svega pet ljudi u 2018. godini zaista i bilo osuđeno na zatvorske kazne zbog odbijanja da plate kaznu koju im je izrekao sud zbog neplaćanja RTV takse, no činjenica da postoji takva mogućnost u velikoj mjeri utiče na svijest ljudi o obavezi, ako ne plaćanja same takse, onda plaćanja kazni.

Nadalje, prije pet godina je i sama Vlada, u analizi posljedica odredbe o dekriminalizaciji kazne za neplaćanje takse, utvrdila kako bi to zasigurno značilo manje novca za BBC kao javni medij, a samim tim i manje kvalitetne programe za one koji plaćaju taksu. Tadašnja Vlada Davida Camerona podržavala je ideju javnog medija u njegovom tradicionalnom značenju, dakle onog koji proizvodi visokokvalitetan program i odgovara građanima koji ga direktno finansiraju. No, Vlada Borisa Johnsona, koja već ima niz sukoba sa novinarima i urednicima BBC-ja (uključujući i odluku premijera da BBC ne snima njegov govor o izlasku UK-a iz EU, i, posljedično, odluku BBC-ja da taj govor ne emituje, kao i odbijanje ministara da gostuju u popularnom programu Today), sada dovodi u pitanje postojeći model finansiranja najstarijeg i najboljeg javnog emitera, prisiljavajući ga da se, zapravo, takmiči sa Netflixom i Amazon Primeom za pretplatnike.

Protiv takve odluke, ali i protiv političkih napada i ugrožavanja BBC-ja kao medija koji je nezavisan i koji u interesu javnosti nadzire vlast i politiku, trenutno je organizirano potpisivanje peticije „Save Our BBC“ i  za manje od 24 sata potpisalo ju je više od sto hiljada ljudi. Ministri torijevci žustro se protive ovakvoj odluci nazivajući je „kulturnim vandalizmom“. Brojne javne osobe dale su također svoj sud o ovom pitanju, pa tako glumica Helen Mirren kaže da se RTV taksi kakvu poznajemo sada nazire kraj, ali da je nužno sačuvati BBC kao javni medij. Nesrine Malik, kolumnistica The Guardiana, smatra da oni koji lobiraju protiv zakonom propisane i zaštićene podrške BBC-ju ne razumiju jedinstven odnos koji taj medij ima sa svojim auditorijem, te da BBC mora ostati javni servis upravo zbog činjenice da je komercijalna konkurencija sve veća. „Komercijalna konkurencija vodi, zapravo, u  utrku prema dnu, jer sve što je komercijalno ima logiku ukidanja onoga što ne donosi profit.“

Bez sumnje je, dakle, riječ o prijelomnom trenutku koji će odlučiti o budućnosti sistema javnog emitiranja u Ujedinjenom Kraljevstvu, ali, vjerovatno, uspostaviti i neke presedane vezane za redefiniranje modela finansiranja i funkcioniranja sistema javnog emitiranja u Evropi. S jedne strane, riječ je o nužnosti njihove adaptacije na nove tržišne i tehnološke uslove (digitalizaciju i pojavu novih medijskih providera, nelinearno emitovanje i rastuću konkurenciju komercijalnih medija), a s druge, o iznalaženju modela zaštite vrijednosti koje baštini logika sistema javnog emitiranja, a koji se odnose na njegovo direktno „savezništvo“ sa javnošću, odnosno kreiranje kvalitetnih sadržaja od javnog interesa, koji nisu nužno komercijalno isplativi i profitabilni, ali su važni za društvo, a koje svojim finansiranjem podržavaju sami građani.

Političko, a ne tehničko pitanje

Koje lekcije iz „slučaja BBC“ možemo eventualno naučiti ako ga uporedimo sa situacijom i stanjem javnih emitera u Bosni i Hercegovini? Prije svega, lekciju o stepenu demokratije i zaštite demokratskih vrijednosti u društvu, od kojih je javni sistem jedna od ključnih. Naime, u slučaju BBC-ja, značajan dio stručne javnosti i uglednih medija, poput The Guardiana, The Timesa i drugih, danima prati i komentariše zbivanja u i oko BBC-ja, podržavajući i zagovarajući ideju otvorenog, slobodnog, pluralnog medija, oslobođenog uticaja politike. U Bosni i Hercegovini, na porobljenost i zarobljenost javnih emitera od strane politike uglavnom se šuti, a njihov se rad u skladu s političkim interesima i agendama gotovo pa prihvatio kao legitiman. Mogli bismo zapravo reći da je način na koji se politika razračunava sa idejom medija koji radi u interesu građana, a ne političkih moćnika, u obje zemlje sličan, ali je reakcija na njega potpuno suprotna. U slučaju BBC-ja, i u političkom i u javnom životu podigla se značajna prašina u vezi s ovim i vodi se ozbiljna i direktna debata o načinu zaštite vrijednosti koje baštini BBC i njegove društvene uloge. U slučaju bosanskohercegovačkih javnih emitera, većina javnosti, kako stručne, tako i opće, gotovo uopće ne promišlja o vrijednosti i važnosti sistema javnog emitiranja, odnosno o potrebi jednog otvorenog, pluralnog, demokratskog medijskog sistema u društvu i državi kakva je Bosna i Hercegovina. Ili smo se, možda prešutno, saglasili da je on kao takav u ovakvoj zemlji nemoguć?

Također, kad je riječ o promišljanju modela finansijske održivosti sistema javnog emitiranja, poznata je kriza naplate RTV takse u Bosni i Hercegovini, dijelom proizvedena i direktnim političkim uplitanjem i namjernim finansijskim urušavanjem javnih emitera. Sjetimo se javnih poziva na bojkot plaćanja RTV takse sa skupštinskih govornica, koji je također prošao, ako ne nezapaženo, onda nesankcionisano. Drugim riječima, uz sve turbulencije koje se trenutno dešavaju u Ujedinjenom Kraljevstvu, razliku između dvije zemlje možda ponajbolje opisuje činjenica da u UK-u i „običan“ građanin koji ne ispunjava zakonsku obavezu plaćanja RTV takse može otići u zatvor (rijetko, kako smo već objasnili, ali još uvijek može), dok u Bosni i Hercegovini nositelji javnih funkcija koji takvo kršenje zakona ne samo da podržavaju nego i promoviraju, prolaze bez ikakvih posljedica.

Šta, uopće, oni koji zagovaraju opstanak modela finansiranja kroz RTV taksu brane? Finansijsku samoodrživost ili vrijednosti? Oboje naravno, no akcenat je, ipak, na vrijednostima. BBC je još 2014. godine, kroz obraćanje svog direktora za javne politike Jamesa Heatha, pokušao pojasniti javnosti da se finansijska podrška sistemu javnog emitiranja ne odnosi na podržavanje proizvodnje sadržaja, nego na podržavanje javnog interesa i njegove odbrane kroz medijski servis. A taj se javni interes ogleda u postojanju medija koji kreira „kulturne vrijednosti, promovira demokratsku debatu i gradi jači osjećaj društvene kohezije“.

O zastupanju, podržavanju i promoviranju javnog interesa u javnim emiterima u Bosni i Hercegovini ne čujemo gotovo ništa, posebno ne od menadžmenta tih emitera, koji se ne smatraju niti pozvanim niti odgovornim za to da plaćanje RTV takse i sami promatraju i racionaliziraju kroz prizmu javnog interesa. Drugim riječima, niti smatraju obaveznim da ga stavljaju u prvi plan kad je riječ o programskim sadržajima (svjedoče tome brojni dosadašnji monitorinzi medija), niti, posljedično, imaju argumenata da javnim interesom brane i opravdavaju obavezu građana da plaćaju RTV taksu. Ona se uglavnom legitimira potrebom da se obezbijede plate uposlenih, kao i obavezom poštovanja zakona, ali, očigledno, bez većeg efekta, jer procenat naplate takse evidentno opada (priznaju to, na brojnim domaćim i međunarodnim konferencijama, i sami predstavnici javnih servisa, iako uglavnom odbijaju dati precizne pokazatelje).

Od samih uposlenika javnih emitera nerijetko se, pak, čuje i da podržavaju prijedlog da se sredstva za finansiranje javnih emitera obezbjeđuju kroz budžete, što bi podrazumijevalo suštinsku transformaciju sistema javnog emitiranja u državni sistem. To se još uvijek de iure nije dogodilo, ali sa političkim imenovanjima na rukovodeća mjesta u sistemu javnog emitiranja i političkim afilijacijama pojedinih uposlenika de facto jeste. Javni interes i vrijednosti javnih emitera kakve se trenutno žestoko brane u Ujedinjenom Kraljevstvu  ovdje su u sasvim drugom planu.

I u konačnici, a zapravo gotovo najvažnije, sasvim je jasno da pitanje RTV takse u UK-u trenutno nije tehničko, nego političko, budući da Boris Johnson evidentno slijedi logiku odnosa Donalda Trumpa prema medijima. Otpor takvoj logici u UK-u još postoji. Slučaj bojkota novinara koji su odbili da prisustvuju brifingu u Downing Streetu nakon što je savjetnik premijera Lee Cain pokušao selektirati medije koji mogu prisustvovati, govori o još uvijek visokoj solidarnosti i svijesti britanskih novinara o svojoj društvenoj ulozi i odgovornosti i nepristajanju na takav odnos prema medijima. Borba BBC-ja da kroz svoje uredničke odluke, pa i zadržavanje postojećih modela finansiranja, zadrži „stari“ način rada također je, u velikoj mjeri, borba protiv političkog diktata. U Bosni i Hercegovini, u kojoj čin ovakve solidarnosti još nije viđen iako su brojni novinari izbacivani sa događaja (ili na njih nisu uopće pozivani kao „nepoželjni“) i u kojoj je bez ikakvih posljedica po bilo koga prošao skandalozan slučaj snimanja i „dosnimavanja“ intervjua sa direktoricom KCUS-a na javnom servisu, možemo reći da potrebe za trumpovskim i johnsonovskim metodama pritiska zapravo i nema. Autocenzura, kako to opisuje Senad Avdić pozivajući se na Danila Kiša, kao oblik „duhovne korupcije“, postaje sve dominantniji model ponašanja medija i novinara. Uz časne izuzetke.

Sasvim je jasno da novi tehničko-tehnološki uslovi i okolnosti (globalizacija medijskih formi i firmi, digitalizacija i dominacija on-demand sadržaja, nove korisničke navike) traže prilagodbu i sistema javnog emitiranja, te da se pitanju promjene modela naplate RTV takse kao mandatorne u UK-u i inače može pristupati i iz te perspektive. Također, sasvim je jasno i da medijski model u UK-u ima bezbroj svojih manjkavosti (uključujući tabloidno novinarstvo i korporativne modele vlasništva). No, ostaje činjenica da BBC jeste već decenijama role model, a i da je bosanskohercegovački sistem javnog emitiranja građen upravo po modelu BBC-ja i uz asistenciju njegovih eksperata. Stoga bi i bosanskohercegovačka medijska zajednica, a posebno menadžmenti javnih emitera, sa zanimanjem trebali pratiti razvoj situacije u Ujedinjenom Kraljevstvu.

Tagovi: