Foto: Analiziraj/Midhat Poturović

Kojim sve vještinama mora vladati urednik: Prije nekoliko dana u Beogradu je umro Dragoljub Žarković, urednik sedmičnika Vreme. Veći dio života i karijere proživio je kao nepodobni element političkih garnitura na vlasti. Kad su u pitanju konkretne društvene i političke promjene, mediji su mahom nemoćni, ali ipak rade bitan posao. Važno je da stvari budu izrečene, definicije, kritike i ocjene napisane. Kad ne bi bio prisutan taj segment novinarskog rada, onda bi zaista kompletna profesija bila suvišna. Ovako, ipak postoje relevantni svjedoci višedecenijskog beščašća. Neko će nekada na osnovu njihovih izvještaja i komentara pisati povijest ovih prostora.

Kad je Žarković jednom prilikom studentima novinarstva objašnjavao osnove profesije, oni su ga zamolili da tu, pred njima (na licu mjesta, što bi se reklo u lošim raportima), napiše neki tekst i primjerom im pokaže kako se to radi. Odgovor možemo smatrati antologijskim: „Ja da vam pišem? Jeste li normalni, pa ja sam glavni urednik otkad znam za sebe. Glavni urednik, to nije rad na tekstovima, nego rad s ljudima.“ Odbijemo li uspješnu namjeru da se duhovitošću otkloni klasična mladalačka provokacija, Žarković je zapravo  ovom polarizirajućom definicijom precizno odredio gabarite i granice uredničke nadležnosti. Glavni urednik ima tu nesreću da mora raditi i s tekstovima i s ljudima. I ne zna se šta je napornije. Za međuljudske odnose često mu trebaju opake menadžerske kvalifikacije, a rudarsko kopanje po tuđim pisanijama traži mnogo znanja, konjskog strpljenja i savršene koncentracije. Mnogi je urednik zakazao zbog polovičnog pristupa obavezama, forsirajući prvi ili drugi aspekt. Ima briljantnih redaktora koji su mobingovali kolege u redakciji, i postoje izvrsni upravljači ljudskim resursima koji veze nisu imali s uređivanjem teksta. Kvalitet regionalnih portala, greške koje prolaze i razočarani novinari koji bježe od maltretiranja svjedočanstvo su da se kultura uređivanja i vođenja medija bitno srozala otkako smo s printanog prešli na elektronsko novinarstvo.

Hoćeš da vidiš kako ja karam: Ovako počinje tekst Eldina Karića objavljen neki dan na portalu Žurnal: „‘Hoćeš da vidiš kako ja karam’, dobacuje Nermin Džafić naginjući se prema Avdi Avdiću. Radnja se dešava u holu zgrade Suda Bosne i Hercegovine, ispred kamera obezbjeđenja. Pri tom, Avdo Avdić je novinar koji je službeno došao u prostorije Suda BiH, težak sedamdesetak kila žive vage. Džafić ima dvjesto kila mase, sa okoštalim završetkom kičmene moždine na mjestu gdje bi trebao biti mozak, dresiran da reaguje na komande svojih vlasnika. Službeno, Nermin Džafić je u tom trenutku bio policijski službenik Direkcije za koordinaciju policijskih tijela angažovan na neposrednoj zaštiti Gordane Tadić, glavne tužiteljice Tužilaštva Bosne i Hercegovine.“

Kada u nekom društvu napadači na novinare počnu da divljaju i kada su pri tome savršeno svjesni da im zbog divljanja ni dlaka s glave neće faliti, onda možete biti sigurni da se ne radi o incidentu, nego da je u toku zabrinjavajući kriminogeni proces. Cilj tog procesa je reducirati, ili čak anulirati novinarski upliv na temeljne korupcione zahvate u društvu. Bosna i Hercegovina kao država suštinski prožeta korupcijom ima ozbiljan problem – protiv kriminala se ne bore ni policija ni pravosuđe, nego tek nekoliko usamljenih redakcija i novinara. Avdo Avdić je jedan od njih. Vjerovatno ni sam više nema evidenciju o razmjerama višegodišnjih napada kojima je izložen. Ovo je posebno odvratan i zabrinjavajući primjer jer je novinaru prijetio državni službenik i jer je kasnije Kantonalni sud u Sarajevu procijenio da napad nije ono što novinar i njegova redakcija tvrde da jeste. Tačnije – „sve ovo po ocjeni ne predstavlja ozbiljnu prijetnju, da kod prosječnog čovjeka stvore osjećaj straha i ugroženosti u smislu zakonske odredbe“.

Kad se raspoložive činjenice oduzmu, saberu i pomnože, samo nam preostaje podijeliti sljedeći zaključak: narodi i novinari koji imaju ovakvo pravosuđe jedini spas vide u – Njemačkoj. Bosanskohercegovačku pravosudnu hobotnicu, nezamislivo opasnu i razgranatu, više niko ne može razmontirati. Slično je i kod susjeda – nedavno je legendarni Viktor Ivančić na sudu izgubio spor koji ni po kojem kriteriju nije smio izgubiti. Tako se discipliniraju novinari: kad ih napadnu, zaključiš da se ne radi o napadu, a kad ih neosnovano kažnjavaš, odrežeš kaznu koju ni za tri života ne mogu platiti.

Najsmješnija godišnjica: Pojavom portala u medijskom prostoru regije procvao je običaj obilježavanja najrazličitijih godišnjica. Godišnjica koncerta U2, godišnjica velikog snijega, pa ispadanja iz baraža, ovoga, onoga… Zagrebački portal Index tako je nadošao na vjerovatno najoriginalniju ideju tekućeg mjeseca – objavili su tekst s naslovom „Osam je godina od nezaboravne izjave Kerumove sestre o snijegu u Splitu“. Fakat je tada bilo riječi o nezapamćenoj provali koja je ubrzo postala ne samo hrvatski nego i regionalni hit. Tih dana Split je osvanuo okovan ledom, ulice su bile neočišćene i mnogi su Dalmatinci završili u bolnici razbijenih glava ili s teškim lomovima ruku, nogu, rebara: „Svi građani koji su izlazili vani a nisu imali potrebe izlazit, sami su odgovorni ako im se nešto desilo. Nadalje, svi stariji bi trebali imat ili svoju djecu, a djeca su po zakonu odgovorna brinuti o roditeljima. Ukoliko nemaju djecu, onda su mogli imati nećake i tijekom života njegovati dobre odnose. Ako nemaju nećake i nećakinje, onda imaju susjede pa su trebali graditi dobrosusjedske odnose“, proslavila se tom prilikom Nevenka Bečić, saborska zastupnica i tadašnja predsjednica splitskog Gradskog vijeća.

„Pa što su trebali ići na Rivu. Tko to ide negdje gdje je skroz zaleđeno. Zašto treba ići Marmontovom, ima i drugih ulica.“

Čestitamo svima koji slave.

Tagovi: