Prije nekoliko dana Prometej.ba objavio je tekst „Logičko rasulo Ozrena Kebe“. Zahvaljujem. Tekst možete pročitati ovdje. U tom naučnom radu autor Kenan Muminagić optužuje me da sam popravljao štetu nastalu djelovanjem Željka Komšića te da me progutala SDA. Dakle, mene, koji – evo samo jednog primjera – čak i ne znam gdje je mezar Alije Izetbegovića, za bliskost sa SDA optužuje čovjek čiji stranački šef Predrag Kojović svakog mjeseca ritualno pohodi rečeni mezar, tamo skrušeno tihuje i u referentnom intergalaktičkom dijalogu pita prethodnika za mišljenje i savjet.

Muminagićeva proizvoljna interpretacija začinjena je i neuspjelom stilskom figurom koja je izvučena u podnaslov. Nešto kao: O. K. dijeli “kartone kao nekad Pjerluiđi Kolina, a da prije liči na podmićenog suca koji dopušta protivničkom timu utješni gol, pokazat će VAR”. Srećom, u nas još nema VAR-a, inače bi se pokazalo da – ako sam ja Collina – Muminagić „prije liči“ na onu sudačku nesreću koja je arbitrirala na utakmici Goražde – Velež. Nogometna javnost kasnije je dokumentirala desetine grešaka koje je ovaj sudija napravio. Na takvo suđenje tukne i Muminagićev tekst preko kojeg Prometej, evo već po peti put u posljednjih deset mjeseci, pokušava pokazati moju „korumpiranost“. Na njihovu žalost, nema takvih dokaza. Čak ni indicija. Samo priželjkivanja. Naprimjer, pokušat ću to ovaj put reći izrazito nježno: nisam istaknuti član Naše stranke čija je majka član nadzornog odbora jedne javne ustanove. Sve se to može provjeriti, a osobe s takvim pedigreom morale bi biti pažljivije kad druge optužuju. Radi se o specifičnoj vrsti palanačke arogancije, karakteristične za ovdašnje političare: uhljebe se u stranku, članove familije rasporede po odborima i onda drže lekcije drugima.

Također, Muminagić bi se prethodno morao informirati o onome o čemu pokušava pisati. Nikakvu štetu nisam popravljao, što je jasno ne samo kad se pročita sporni tekst nego kad se ima uvid i u ranije napisano. Komšiću sam zamjerio saradnju sa SDA već prvi put, kad je nakon neuspjelog pokušaja da to uradi BH blok, koalirao s njima bez Naše stranke i SDP-a. Osim toga, sve ovo vrijeme nedvosmisleno sam podržavao Fortinu Vladu, iako je i ona napravila brojne promašaje i iako je u javnosti s pravom često percipirana kao Konakovićeva a ne Fortina.

Ali dobro, zašto bi bilo koji član stranke išta provjeravao kad iza njega stoje instrumenti moći dramatično relevantniji od činjenica. Muminagić je ovim i ne htijući otvorio neka bitna pitanja o NS-u. Odbijanje koalicije sa SDA bilo bi dosljedno da nije saradnje s Mirsadom Kukićem, jednim od možda najgorih i najmoćnijih izdanaka esdeaovske politike i filozofije. Svi ćemo se sjetiti da im je na važnom stranačkom skupu bio najdraži gost, onaj iz prvog reda. Mirsad Kukić najbolji je dokaz da se Naša stranka, čim ispliva iz kantonalnih gabarita, pogubi kao fudbaler koji je upravo od Colline zbog simuliranja dobio žuti karton. Teško je povjerovati u takve fenomene. Zar Kukić da nam bude glas promjene, odmak od korupcije i čovjek dostojan koaliranja? Da sam malo zlobniji sad bih napisao: kakva stranka takav i gost. Ali neću – em jutros nisam zloban u dovoljnim količinama, em cijenim hejbet dobrih stvari koje je Naša stranka uradila i radi na lokalnom nivou. Problem su svi viši nivoi. Acta, non verba, što bi rekao naš ugledni komentator.

Uz pomoć parcijalnog citata Muminagić me dalje optužuje da kritičare Željka Komšića proglašavam ljudima koji rade za Dragana Čovića. Kao što me prije devet mjeseci čovjek koji ne izlazi iz kabineta Fahrudina Radončića optuživao da ne izlazim iz kabineta Bakira Izetbegovića i Željka Komšića, u koje nikada nisam kročio, tako sada radi i Muminagić. Svoje sklonosti pripisuje meni: za razliku od pseudograđanske inteligencije slobodarskog Sarajeva, koja svaku kritiku SDP-a i NS-a tumači kao rad za SDA, nikada nisam rekao da su kritike Željka Komšića pročovićevske provenijencije. Ipak bi za ovakve analize Predrag Kojović i Sabina Ćudić, ali i onaj skriveni čimbenik morali zadužiti nekog ozbiljnijeg. Evo tačno kako sam napisao:

„Bujica gnjeva koja se sručila na predsjedavajućeg Predsjedništva BiH popunila je sve podioke na zemljotrusnoj skali – od opravdanog razočarenja, preko utemeljenih prigovora do besmislenog iživljavanja i najgorih uvreda sistematski osmišljavanih u kuhinji Dragana Čovića i njegovih opskurnih medija.“

Dakle, ponovimo, imamo tri neovisna elementa:

  • opravdano razočarenje,
  • utemeljeni prigovori,
  • i tek na kraju: „besmisleno iživljavanje i najgore uvrede sistematski osmišljene u kuhinji D. Č.“

Znači, samo treći dio, onaj koji se odnosi na uvrede, povezao sam s pisanjem Čovićevih medija, koji se godinama na najbestijalnije načine iživljavaju nad Komšićem i njegovom porodicom. Mentori moraju više truda, energije i vremena uložiti u rad s Muminagićem, ovo logičko rasulo ne služi im na čast.

Ovdašnja politička moć nikako da shvati da joj mi novinari ništa ne dugujemo. Neovisno novinarstvo znači procjenjivati političare od poteza do poteza, a ne biti bezuslovno uz njih šta god da naprave. Pa je tako moguće da portal analiziraj.ba ismijava ultrakomičnu izjavu Sabine Ćudić o NATO-u i EU, a da bude uz nju kada je napadaju zbog fotografija iz Pazarića. Eternalne busije zauzimaju samo oni koji imaju interese.

Problem s mojim tekstom je, izgleda, što sam bio među rijetkima koji se usudio napisati da je osim Komšića ovdašnju javnost izdao i Fahrudin Radončić. Gnjev se svalio samo na prvog, drugog nije ni okrznuo (sjetimo se Prometejevog reagiranja na Facebooku).

U koordiniranoj akciji rezervnog sastava Dnevnog avaza, Muminagićev tekst su u prvom satu njegovog života prenijeli Nomad.ba i groteskna Prva smjena, portal za „kritički proboj“, o kojem imam više nego nekoliko urnebesnih analitičkih zaključaka, ali im ovdje nije mjesto. Cijenim to što je redakcija Prometeja profesionalno reagirala na jedan botovski izliv uvreda na njihovom FB profilu. Mi smo tu još radikalniji – izbrisali smo proljetos desetine objeda na račun Envera Kazaza. Ono što ne cijenim je da je, napisah već, ovo peti tekst o mojoj „korumpiranosti“ koji je Prometej objavio ove godine. Tu nema ništa sporno, sve je u okviru demokratskih principa i osobnih sklonosti. Čast mi je, ali i velika obaveza kad nekog iritiram. Čudno je, međutim, da za to vrijeme Prometej nije objavio ni jedan jedini redak o onim političkim i intelektualnim snagama koje inkliniraju Naseru Keljmendiju, našem istaknutom filozofu. Kolege, naravno, moraju znati da nas, osim onog što zagovaramo, u velikoj mjeri definira i ono što nas izbacuje iz cipela. Duboko uvažavam ovakav pristup, ali ako vam je O. K. problem i oličenje novinarske korumpiranosti te imate trajnu potrebu pisati o tome, a F. R., koji zajedno s Komšićem ode u direktni zagrljaj Izetbegoviću, nije povod čak ni za najskromniju crticu, onda imam osnova da sumnjam da je Fahrudin Radončić, nakon Dnevnog avaza, stekao još i naklonost Prometeja.

Sad je već vidljivo, sarajevska javnost ima ozbiljan problem s Radončićem. Za djelo koje su počinila dvojica vinovnika jedan je strahovito popljuvan, drugi gotovo ni spomenut. Duboko sam uvjeren da niko ne treba da se plaši ni Radončića ni Avaza. Pa čovjek je otvoreno rekao da on više nema nikakve veze s tom novinom, te posebno naglasio da se nikada nije svetio preko medija (što svi možemo posvjedočiti), da uvažava objektivnu kritiku i da će uvijek poštovati svaki utemeljeni prigovor. Dakle, nema razloga za strah. Niko ne smije da vas plaši.

Tvrde neki da se to ne može; ja vam tvrdim da se to može…