Foto: Ilustracija/AA

Nije strano da se većina bosanskohercegovačkih medija  posljednjih nekoliko godina okreće senzacionalizmu zbog veće zarade. I dok se profesionalnost lako prodaje, sredstva se ne biraju, tako da se u fokusu ovakvog tipa izvještavanja nalaze i najranjivije skupine stanovništva, poput djece. Iako su njihova prava zaštićena Konvencijom o pravima djeteta, medijski uposlenici ih redovno narušavaju, o čemu su za naš portal govorili stručnjaci iz ove oblasti.

Profesor Fakulteta političkih nauka u Sarajevu Asim Mujkić kaže da su djeca „najmarginaliziranija od svih marginaliziranih društvenih grupa“.

U knjizi Mediji u najboljem interesu djeteta ističe se da se civiliziranost neke političke ili društvene zajednice mjeri stupnjem vidljivosti i tretmanom njenih ugroženih grupacija.

„Marginalizirani, pa čak i ugnjeteni položaj koji neka manjinska grupa može steći u nekom društvu svjedoči o  nedostatku senzibiliteta, empatije, odnosno aroganciji većine i njezinih svjetonazora u kojima nema mjesta za jedinstvenost, neobično“, navodi Mujkić.

U ovom djelu Mujkić govori i o „ideološkoj imaginaciji liberalizma, nacionalizma, komunizma, pa čak i fašizma“,  gdje djeca kao društvena kategorija „figuriraju kao objekt od najveće brige, pa samim tim i objekt najveće manipulacije, kao nebranjeni prazan prostor”.

Zarade na patnji djece

Mediji najčešće izvještavaju o djeci kada su izložena situacijama iz crne hronike. Senzacionalizam je posebno izražen kada se radi o slučajevima nehumanog postupanja prema djeci  (ubistva, silovanja, vršnjačko nasilje) i kada su u pitanju djeca s poteškoćama u razvoju, kaže Adin Šabić, urednik portala Interview.ba.

„Pošto su djeca najosjetljiviji dio populacije, na što su građani i građanke senzibilizirani, mediji koriste takvu situaciju da kreiraju klikbejt naslove, ali i cjelokupne sadržaje. Izvještavanje o djeci u kontekstu njihovih prava te pozitivno izvještavanje poput promicanja projekata koji se zalažu za nenasilje nad djecom i poboljšavanje njihovog položaja unutar bosanskohercegovačkog društva rijetko su prisutni u medijima i, nažalost, time se šalje jasna poruka da mediji zarađuju na patnji djece“, naveo je Šabić.

Odgovornost je kolektivna

Kada su u pitanju ovakve teme, odgovornost je jednaka i kod novinara i urednika. Novinara kao osobe koja izvještava s terena i urednika koji vijest ili neku drugu novinarsku formu na kraju odobrava. Šta je potrebno činiti?

„Prvenstveno, voditi se etičkim kodeksom medijske kuće iz koje dolazite. Prisjetimo se člana 11. Kodeksa za štampu i online medije, koji kaže da su u tretiranju djece i maloljetnika novinari dužni krajnje obazrivo postupati, poštujući dobre običaje i Konvenciju o pravima djeteta, polazeći od interesa djeteta“, ocijenio je Šabić.

Izvještavanje o ovakvim slučajevima može biti faktografsko ili empatično. Novinari trebaju da se vode činjenicama, ali mora postojati i empatija, posebno kada govorimo o djeci. Šabić navodi univerzalne preporuke za medijske djelatnike, a to su:

  • Zaštitite identitet djeteta.
  • Nemojte fotografirati dijete bez dozvole roditelja ili staratelja.
  • Nikako navoditi ime i prezime djeteta.
  • Ako dijete ne želi da priča ili ima strah od kamere, diktafona ili bilo kojeg drugog tehnološkog sredstva, nemojte insistirati na tome.
  • Važno je tri puta provjeriti informacije koje se prenose s drugih medija, a čiji je fokus na djeci, posebno kada se radi o humanitarnoj pomoći.
  • Mnogi mediji objave vijest sa svim informacijama o djetetu bez imalo svijesti koliko to može utjecati na djetetov život kasnije u školi, među prijateljima i porodici.

Senzacija ne smije biti ispred interesa djeteta

Profesorica Lejla Turčilo s Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu stava je da je senzacionalizam nedopustiv u novinarstvu općenito, te da izvještavanje o djeci ne smije biti problematično.

„Odgovornost cjelokupnog obrazovnog sistema je ogromna, posebno nas koji obrazujemo buduće novinare. Kroz nekoliko predmeta mi pokušavamo uvesti ove teme, no to svakako nije dovoljno. Specijalistički studij bio bi sjajan, no bojim se da mediji, nažalost, nemaju interesa da upošljavaju novinare specijalizirane za posebne teme. Zato mislim da bi predmet, barem izborni, koji bi tretirao osjetljive skupine, među kojima su i djeca, bio najbolja opcija. Bilo bi dobro da ga zajednički razviju svi studiji novinarstva u BiH, u saradnji sa stručnjacima za prava djeteta, pedagozima i psiholozima“, navodi Turčilo.

Kaže kako prije svega treba misliti o djetetu o kojem izvještavamo kao o vlastitom, te staviti ga ispred priče, ispred svog medija, dakle, štititi njegov interes, a ne juriti za senzacijom. „A onda primijeniti sve metode etičnog izvještavanja. I u konačnici misliti o posljedicama svoje priče, i po dijete o kojem pišemo i po djecu općenito. Nema dobre priče ako su joj posljedice po dijete loše. U tom je sva filozofija“, mišljenja je Turčilo.

Borba za marginalizirane grupe

Vuk Vučetić, profesor s Filozofskog fakulteta Istočno Sarajevo, ocijenio je da u online prostoru vlada potpuna anarhija, te da ne postoji praktično nikakva odgovornost za objavljivanje različitih sadržaja koji najčešće nisu u skladu s bilo kakvim etičkim i profesionalnim standardima.

„Zbog toga bi trebalo donijeti zakon o transparentnosti vlasništva koji bi koliko-toliko regulisao online prostor, koji je generator negativnih sadržaja. Regulisanjem online prostora bi se jasnije mogli prepoznati pojedinci ili organizacije koje su najodgovornije za širenje negativnih i problematičnih sadržaja“, kaže Vučetić.

Kao jedan od načina borbe protiv senzacionalističkog izvještavanja navodi se i medijska pismenost, koja obuhvata različite aspekte kritičkog promišljanja medija i medijskih sadržaja, ali i kritički pristup i korištenje medija i medijskih tehnologija.

Medijski pismen pojedinac će voditi računa o opštim etičkim principima i normama kada objavljuje ili komentariše sadržaje. S druge strane, profesionalan i odgovoran novinar (medijski pismen novinar) takođe bi se morao pridržavati novinarskog kodeksa.

„Osim zdravog kritičkog razuma postoje i različiti online alati i softveri koje je moguće iskoristiti kako bi se, recimo, verifikovali sadržaji, fotografije, videomaterijali i slično. S tim u vezi, publika bi od najranijih uzrasta trebala biti upoznata s medijskom pismenošću. Na taj način bi se u procesu medijskog sazrijevanja mogao kreirati specifičan ukus za sadržaje i zahtijevati od medija kvalitetnije, vjerodostojnije i odgovornije sadržaje. To je jedno od dugoročnih rješenja u kontekstu suzbijanja senzacionalizma i manipulacija odozdo”, zaključio je Vučetić.


Tekst je nastao u okviru projekta “Mediji za ljudska prava”, uz finansijsku podršku Evropske unije. Sadržaj teksta je isključiva odgovornost Udruženja BH novinari i Pro Educe i ne odražava nužno stanovišta Evropske unije.