Jednom davno, kad sam bila u drugom stanju, otišla sam na redovan pregled kod moje doktorice u Dom zdravlja, i u hodniku, čekajući da uđem, onako s trbuhom do zuba, prenervozna i preteška da bih sjedila ili stajala, noseći hormone koji su ispunjavali hodnik do plafona, gledala sam na TV-u, koji je visio okačen na zid, reality show „Zadruga“.

Slušala sam često od ljudi o zadrugama i drugim rijalitijima, ali to su bile jedine minute ikada da sam takvo šta vidjela. Neka soba s nepospremljenim krevetima unutar koje se vuku neki ljudi kao da su maločas teško izmrcvareni i prebijeni. Hormoni do plafona mi priuštiše sarkastične misli od kojih dobih nekontrolisan napad smijeha, misleći kako je praksa puštanja takvog sadržaja za trudnice zapravo neka nova, moderna tehnika ubrzanja poroda. Već sam se vidjela kako rađam u napadu smijeha, od muke, nasred tog hodnika.

Godine prolaze

Godine poslije prolaze i proživljena slika me ne napušta, čak je evoluirala u razne druge satirično-komične poglede na svijet koji me okružuje, na sve ono što proživljavam u njemu, na sve emocije i sva dešavanja.

Danas jasno vidim koliko smo kao društvo jedan veliki reality show koji pokušava ubrzati porod našoj napaćenoj zemlji i njenim ljudima, jer dok se isti bave ko je gdje i šta sa kim, „iza kamera“ se porađaju budžeti, zakoni, vlasti, milijarde, koalicije, razne strategije, mape, putevi i ko zna šta još.

Za to vrijeme svaki dan, smišljeno i strateški, novi show.  Predstava za mase, kao u onoj sobi sa nepospremljenim krevetima. Naslovi u medijima po kojima ljudi u transu instantno stižu do ekstaze u prividu demokratije. Nižu se problemi koji se rješavaju u virtuelnom vremenu i  najnevjerovatniji su prikaz nas samih, naših briga, angažmana, uopće, emocija koje u sebi nosimo. Sjetiću se samo nekih u proteklim sedmicama, na godine se neću osvrtati jer bi to bilo nesuvislo, a ni u tomove knjiga ne bi moglo stati.

Petak trinaesti, vaskrsla je nečija baba, uspostavljena jedna koalicija, pa iz iste izađe druga, pa će valjda iz te druge izaći i treća, zemlja ide u NATO pa ne ide, potkivaju se neki konji, imamo rasprodaju diploma, sniženje na odsjeku za etiku, zastava je pred vratima pa nije, press-konferencije stranaka kao da je najava za let u svemir, ko je predsjednik u susjednoj državi, i da ne nabrajam, bukvalno i svakodnevno bombardovanje mozga  građana, a kroz „kanale informisanja“.

Ispod žita

Strateško usmjeravanje pažnje na sve ono od čega građani niti imaju šta niti mogu od toga živjeti, niti išta iz te žabokrečine može pomoći bilo kom običnom čovjeku u našoj zemlji. „Ispod žita“ je valjda stari balkanski običaj, jer dok oni sve to rade i bombarduju nas, mi, kao oni ljudi iz onog rijalitija što ga gledah u ambulanti za ginekologiju, vučemo se, kao tek prebijeni, razvučenog morala, pa danima raspravljamo jesu li fotografije iz Pazarića stare ili nove, ne puštamo glas kad su nam djeca najneobrazovanija u svijetu, ne dotiču nas muke onih što skupljamo sadaku da bismo ih liječili, ne bole nas promrzli i gladni migranti koje svakodnevno tuku, ne, ne i ne. Mi se zgražavamo po fejsbucima i tviterima doživljavajući ekstazu u demokratiji.

Mislim, onako za sebe, nema šanse da mi izrodimo išta ovako ispranih mozgova, a kako stvari stoje, nećemo baš ni do hodnika ambulante, jer i za to će nam trebati kakvo potkivanje. Kome treba obrazovanje, mi smo najpametniji narod pa diplomiramo za par sati, dok se ostatak svijeta muči učiti godinama. Do posla možemo preko stranke, djeca će nam slati eure iz Njemačke, pa vlast je u pravu, sve nam je obezbijeđeno. A vala i iz rijalitija možemo pravac u upravni odbor kakve javne institucije. Na sve su ljudi mislili. Nema ništa izostavljeno i bez pažljivog plana.

E pa, zemljaci, sretna nam Nova godina. Dobro je, samo nek ne puca; ako nema hljeba, jedite kolače poznatih majstora iz kuhinje akciza.

Tagovi: