Foto: Fena

Izbjeglice i kako ih uništiti: Je li dozvoljeno pomagati izbjeglicama? U nekim manjim sredinama na području bivše Jugoslavije, ako hranite napuštene životinje, policajac ima ovlaštenja da vam napiše kaznu zbog narušavanja javnog reda i mira. Da li to važi i kad pomažete ljudima? Ako vozite kroz Bosnu i Hercegovinu, usput sretnete jednog ili dvojicu nesretnika pogrešne boje kože, povezete ih tamo gdje su pošli, a onda vas zaustavi policija – hoćete li biti optuženi za trgovinu ljudima?

Ako do sada nije došlo na dnevni red, ovo pitanje bi ubrzo moglo postati aktuelno. Jer izbjeglice, kako sada stvari stoje, najviše zavise od volje takozvanih običnih građana. Evropska unija ih je totalno iznevjerila i odbacila izvan svojih granica, duboko na teritoriju Bosne i Hercegovine. Kao poseban segment EU, Hrvatska je otišla korak dalje u procesu iznevjerenja. Rasistička praksa, svakodnevna mučenja, batine, surovo ponašanje i hop – eto ih u  jednoj izgubljenoj i dezorijentiranoj državi koja ne može pomoći ni vlastitim građanima, a kamoli strancima.

Ujedinjene nacije procjenjuju da danas u svijetu pokušava preživjeti skoro 26 miliona izbjeglica, dvostruko više nego 2012. godine. Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima garantira im, odnosno, trebala bi da im garantira sigurnost i azil. Hrvatska im to garantira, ali u Unsko-sanskom kantonu. Republika Srpska i Čovićeva nikad ozvaničena, a u praksi čvrsto omeđena teritorija također. Dakle, izbjeglički krak koji je krenuo preko Balkana osuđen je na preživljavanje u dva ili tri kantona s bošnjačkom većinom, a ni tamo nisu dobro došli. Svi bi da ih gurnu daleko od sebe. Aktuelna Vlada Kantona Sarajevo u početnim reakcijama podsjeća na neku lajt verziju Milorada Dodika. Tako da su ti nesretni ljudi danas doslovno ovisni od pomoći dobrih ljudi. A takvih ljudi zaista ima mnogo. Je li ih i dovoljno, to je već drugo pitanje.

Internacionalno izdanje The New York Timesa, koje izlazi kao mjesečni dodatak beogradskog Nedeljnika, podsjeća nas da je svijet kakvog danas znamo nezamisliv bez izbjeglica i njihovog izvanrednog doprinosa u svim aspektim življenja: Albert Einstein, Sigmund Freud, Claude Lévi-Strauss, Hannah Arendt, Edward Said, Miloš Forman, Marlene Dietrich, Herta Müller, Thomas Mann, Freddie Mercury, Gloria Estefan… Kad hrvatski policajac u nekoj zabiti Plješevice pendrekom nemilosrdno udara momčića od 18 godina, ili kad građani bosanskih i hercegovačkih gradića u tim ljudima vide samo lopove, silovatelje i ubice, dobro bi bilo da se sjete da smo i sami nekada bili dio te populacije i da niko ne zna kad mu ponovo može isti grah pasti.

Najveći broj tamnoputih mladića koji po ulicama Sarajeva već sedmicama prodaju papirne marmice beskrajno su pristojni i nenametljivi, dovoljan je išaret da shvate odbijanje. Razumiju oni da za značajan dio stanovništva nisu dobro došli. Ali i mi bismo morali shvatiti da nisu tu svojom voljom. Ako im ne možete pomoći, nemojte ni odmagati, razumijevanje je minimum koji im dugujemo.

Handkeov strah: Etički aspekt Nobelove nagrade za književnost vrlo je bitan u priči o Peteru Handkeu. Prošle godine nagrada nije dodijeljena zbog seksualno-koruptivnog skandala. Ove godine genocidni skandal nije bio dovoljan, pa je jedan u umjetničkom smislu izrazito sporan pisac (za jedne genijalan, za druge prosječan, dosadan i neuvjerljiv) ipak dobio ono što nikada nije smio dobiti. Zanimljivo da Handke ne samo skandaloznim promiloševićevskim angažmanom, nego i aktuelnim reakcijama na osporavanje njegovog etičkog i umjetničkog habitusa, nije dorastao šminkerskom priznanju. Način na koji je replicirao Peteru Maassu, jednom od najboljih svjetskih novinara, ispod svakog je nivoa. Nije odgovorio ni na jednu Maassovu optužbu. Nije osporio ni jedan njegov argument, nego je na adresu autora nezaboravne knjige „Ljubi bližnjeg svog“ sasuo nekoliko tako prizemnih uvreda da ih se ne bi postidjelo ni uredništvo Waltera, rahmetli sarajevskog magazina za ostrel neistomišljenika. Nije ni čudo da je ovo jedna od najspornijih nagrada posljednjih decenija, strasti se ne smiruju na globalnom nivou i iskreno se nadamo da će neki nadaren i lucidan pisac tu naći dovoljno materijala za vrhunsku tragikomediju. Predlažemo i naslov: „Handkeov strah od Petera Maassa“.

Zdravko Mamić, laureat: Kad Bosna i Hercegovina zabrlja stvar, onda to nije obično zabrljavanje. To su onda neponovljive orgije zabrljanosti na svim nivoima. Godinama se naša država uzaludno bori sa bahatim i kolonijalnim odnosom Hrvatske na pravnom, teritorijalnom, imovinskom, finansijskom i  brojnim drugim nivoima. Hrvatska članstvo u EU koristi za doslovno nasilništvo. Čak i nuklearni otpad, koji proizvodi u saradnji sa Slovenijom, isporučit će BiH u formi zračećeg poklona. To što hrvatski policajci haraju našom teritorijom – nikada ne bi smjeli uraditi Srbiji. Agresivni ispadi Kolinde Grabar-Kitarović, Andreja Plenkovića, Željane Zovko, Tonina Picule, postaju sastavni dio političkih odnosa dvije zemlje. I kako onda BiH reagira na sve to? Na državnom nivou – traljavo, neuvjerljivo, pogrešno. Ali onda se u igru umiješa jedan marginalan igrač, novinar Sabahudin Baho Topalbećirović, koji Zdravku Mamiću, bjeguncu od hrvatskog pravosuđa, dodijeli priznanje Menadžer decenije. Ako se Baho u sport razumije koliko u politiku i pravnu državu, onda temeljito treba preispitati sve njegove kvalifikacije. Kad ste žrtva nečije agresije, jedini pravi odgovor je – ne odgovarati istom mjerom. A naš usamljeni borac protiv susjedne agresije i svih svjetskih nepravdi, neizbježni akter sportskih pobjeda i poraza, ne da je odgovorio istom mjerom, nego je neprijatelju zadao jedan od najsmješnijih udaraca u posljednjih dvadeset godina. Kad već ne možemo da im odgovorimo adekvatnim političkim mjerama, tu je onda naš dobri i pošteni Baho, da kvalitetno nasmije i Bosnu i Hrvatsku. Malo li je…

300.000 maraka za Dragana Čovića: Tužna činjenica: tek 23 godine nakon završetka rata Bosna i Hercegovina uspijeva od Hrvatske i Srbije oteti parče svog neba i uspostaviti kontrolu nad njim. Samo kod nas to je razlog za dernek u režiji HDZ-a. Dernek koji je plaćen više od 300.000 maraka. Jedna od najsiromašnijih država svijeta pravi neke od najraskošnijih proslava na planeti. Vatrometi, pjevači, skupa pića i delicije od kojih pamet stane. Zbog čega? Zbog toga što već dvije i po decenije ne možemo od komšija oteti svoje. I nije to slučaj samo s  kontrolom neba. Ne postoji probijanje tunela ili farbanje ograde na budućem auto putu koje nije zaliveno javnim novcem.

Eto kako mi bacamo pare. Tristo hiljada maraka moglo je bit iskorišteno na neuporedivo bolje i društveno korisnije načine. Na primjer, da se napravi veličanstven i neponovljiv dernek u čast proglašenja Zdravka Mamića za biznismena milenijuma.