Foto: Marcelo Hernandez / Getty Images

Kako to s protestima i biva, povod za masovni bunt Čileanaca ove jeseni bio je naizgled banalan – poskupljenje karata za metro. Ljudi su izašli na ulice glavnog grada, ali i drugdje u zemlji, blokirajući saobraćaj, privredne tokove, štrajkujući. Desničarska vlada se svom silom obrušila na njih. Sumnja se da ima nekoliko desetina ubijenih, prebijanja su svakodnevna kao i hapšenja, uveden je policijski sat, a i prijeki sud. Protesti nisu stali – ipak je slobodarski Čile preživio i godine Pinochetove diktature. Vlada je u međuvremenu spremno ponudila razna obećanja i ustupke, ali razne grupe i pokreti, počevši od izuzetno aktivnih srednjoškolaca i studenata, nisu u ovu borbu krenuli samo za šaku ostavki i nižu cijenu karte. Dvadeset dana nakon početka protesta svima je jasno da se Čile bori protiv siromaštva i nejednakosti koje su im donijele decenije neoliberalne politike budžetske štednje, privatizacija i privilegovanosti elite nauštrb radništva. Ukratko, protiv svega onoga što danas pritišće i nas ovdje, u BiH.

S engleskog prevela: M. Evtov

Ulice svih većih gradova Čilea pune su oružanih snaga i tenkova. Ali civili se drže na terenu i odbijaju da napuste javni prostor. Po službenim izvještajima, dosad ima jedanaest smrtnih slučajeva, mada postoje indicije da je broj žrtava veći. Predsjednik je na državnoj televiziji objavio da je zemlja „u ratu sa snažnim neprijateljem spremnim na neograničeno nasilje“. Širom zemlje se dešavaju iznenadni prekidi u snabdijevanju strujom. Govorimo o oktobru 2019-e, ali isto kao da je 1973. godina, kad je državnim udarom svrgnut socijalistički predsjednik Salvador Allende, a zamijenio ga diktator August Pinochet.

[U jednom trenutku] je desničarski predsjednik Sebastían Piñera u Santiagu proglasio policijski sat koji se uskoro proširio i na ostale regije i gradove u cijeloj zemlji. Otad je predsjednik dodijelio proširene ovlasti zapovjedniku državnih oružanih snaga Javieru Iturriagi, koga je zadužio za uspostavljanje reda. Proglasivši vanredno stanje, Piñera je praktično zabranio pravo na slobodu okupljanja – što je mjera neviđena još od vremena Pinocheta.

Uprkos ovim snažnim mjerama, trenutno je širom zemlje u punom zamahu generalni plurinacionalni (s obzirom na autohtone zajednice Čilea) štrajk. Sutra se očekuje još jedan dan masovnih protesta.

Iskra koja je zapalila vatru bila je vozarina u podzemnoj željeznici Santiaga – reakcija na nevjerojatno skupe čileanske tranzitne sisteme, koji su među najskupljima u svijetu. Učenički pokret je odgovorio kampanjom šveranja u vozovima koja se brzo proširila na širu populaciju i uspjela osakatiti jednu od primarnih strateških službi glavnog grada.

Povećanje vozarina uslijedilo je opštem povećanju troškova osnovnih usluga koje se čileanskom narodu nameće s rutinskom arogantnošću. Čileanski ministar saobraćaja je svima koji redovno putuju na posao nadmeno predložio da „izvole ustati ranije“.

Neoliberalna laboratorija

Čileanski protestni pokret izlazi na ulice samo nekoliko dana nakon što je narod u Ekvadoru izvojevao pobjedu, ako i djelimičnu, nad programom prilagođavanja koji je državi nametnuo Međunarodni monetarni fond.

Opšte uvjerenje da je Čile stabilna demokratija vođena zdravom ekonomijom samo je cinično krivotvorena slika stvorena da bi djelovala kao kontrapunkt drugim južnoameričkim nacijama, a stvarnost je sasvim drugačija. Čileanski narod trpi bič neoliberalnog kapitalizma jednako kao i njegovi susjedi u Ekvadoru, Brazilu, Argentini i Peruu. Ako ne i više.

Čile je izvorni i vječni laboratorij neoliberalizma, s više od trideset godina iskustva u politikama šok-terapije u ekonomiji i postojanog tinjajućeg rata protiv naroda.

Ovdje još uvijek rade zloglasni Chicago Boys – ekonomisti školovani na univerzitetu u Chicagu, isti oni koji su bili najuticajniji u širenju neoliberalnih mjera tokom Pinochetovog režima. A ključna referentna tačka i dalje je Milton Friedman, koji je znao štošta o širenju krize radi obustavljanja demokratskih mehanizama.

Te iste snage sad imaju na raspolaganju i nove alate. Kao i u drugim latinoameričkim zemljama, desnica koristi društvene medije za objavu rata protiv čileanskog stanovništva, nazivajući ljude „vandali“, „zločinci“, pa čak i „lumpenproletarijat“. Napadi desnice upućeni su protiv već ionako ugroženih zajednica. Piñerina cinična taktika nastoji usaditi ideju da se mir može uspostaviti samo ratom. U tom kontekstu je policija posljednjih dana uhapsila hiljadu petsto ljudi. Povrijeđeno je osamdeset pet osoba, a organizacije civilnog društva procjenjuju da je ubijeno petnaestak osoba, mada bi taj broj lako mogao biti i veći.

Ova vlada već uveliko kriminalizuje Čileance. Da navedemo samo jedan primjer: Piñerova vlada je nedavno usvojila nacrt zakona o postavljanju značajnih policijskih snaga u sve osnovne i srednje škole. Stoga ne iznenađuje da su upravo srednjoškolci preuzeli vodeću ulogu u pokretu za šveranje u javnom prevozu.

Ovosedmična pobuna unekoliko predstavlja reprizu masovnih mobilizacija koje su se u ovoj zemlji desile 2011. godine u korist javnog, sekularnog, besplatnog obrazovanja. Iako se tada činilo da su vlasti taj pokret uspješno suzbile, sad postaje očito da su se u međuvremenu prikupljale snage i da se radilo na borbi protiv sve dublje nesigurnosti, privatizacije i osiromašenja.

Sukob koji se danas odvija u Čileu u situaciji vanrednog stanja i primjene prijekog suda ukazuje na činjenicu da je tamošnje društvo dostiglo prijelomnu tačku. Čileancima je došlo do grla. Godinama su čekali pravdu, demokratiju, mir i dostojanstven životni standard. Neoliberalne uprave reagovale su fragmentacijom, kooptiranjem i tehnokratskim pristupom rješavanju opštih socijalnih problema. A Piñera je ipak imao hrabrosti da par sedmica prije najnovije krize izjavi da je Čile „oaza stabilnosti i demokratije“, otkrivajući koliko je samouvjeren uprkos akutnoj političkoj i ekonomskoj krizi države.

Bitka za Čile Redux

Za razliku od suzdržanijeg pokreta 2011. godine, demonstracije 2019. ne daju se tako lako zaustaviti. U gradovima širom zemlje pruža se otpor policijskom satu. Demonstrante nije odvratilo čak ni to što je vlada tokom vikenda odlučila opozvati poskupljenje vozarina: naprotiv, nakon toga su se protesti raspršili na sve strane, kao plamen. Pored skandiranja poznatog slogana El pueblo unido jamás será vencido (Složan narod nikad neće biti poražen), sad se čuju i novi: „Policajski sat neka ostane u Alamedi“ (adresa predsjedničke Palacio de la Moneda) i „Ne plaćaj! Šveraj se! Na novi način bori se“.

Čileanska desnica – blok koji obuhvata vladu, poslovnu klasu, vojsku i korporativne medije – u zbijenim redovima maršira ostvarujući svoje neoliberalne interese. Nasuprot tome, ovosedmične mobilizacije uživaju legitimitet naroda i podršku raznih sindikata i društvenih pokreta, među kojima i sindikata radnika podzemne željeznice (i drugih grana javnog prevoza), kao i sindikata lučkih radnika. Uz poziv na subvencioniranje vozarina, sindikat radnika podzemne željeznice pozvao je i na momentalnu nacionalizaciju javnog prevoza.

Novi društveni blok koji uključuje sindikate i studentske, feminističke i ekološke grupe, izašao je sa skupom zahtjeva koji je „transverzalan“ (nesektorski) i odnosi se na cijelu državu. Uz zahtjev za ostavku Piñere, demonstranti traže povećanje plata i jeftinije osnovne usluge, četrdesetosatnu radnu sedmicu, obnovu sindikalnih prava i prava na sektorsko kolektivno pregovaranje, nacionalizaciju i javnih usluga i strateškog energetskog sektora, oprost studentskog duga, poništavanje državnog penzijskog fonda privatnog sektora, otkazivanje omrznutih slobodnotržišnih „propisa o vodi“ koje je 1981. godine ozakonio Pinochet, uvođenje progresivnog oporezivanja i nove migracijske politike. Možda je najdramatičniji zahtjev demonstranata da Ustavotvorna skupština izradi novi ustav.

Scenarij se još uvijek ne da predvidjeti. Svakodnevno se objavljuju produženja policijskog sata [koji je ovih dana ipak ukinut], otkazuju letovi i usluge, te radna mjesta privremeno zatvaraju. Direktno se suprotstavljajući pojačanoj vojnoj prisutnosti na ulicama, ljudi i dalje prkose policijskom satu, a generalnom štrajku pridružuje se sve više radnika. Kao rezultat, glavni sindikati i organizacije civilnog društva pridružile su se pozivu za generalni štrajk.

Ko danas pažljivo sluša, na ulici može razaznati odjek posljednjih riječi Salvadora Allendea: „Narod se mora braniti, ali se ne smije se žrtvovati. Narod ne smije dozvoliti da bude uništen ili izrešetan mecima, ali ni bude ponižen.“

IZVOR: JACOBIN

Tekst,  uz dozvolu, prenosimo s portala Riječ i djelo