Foto: Fokus.ba

U isto vrijeme kada su se prikupljeni radovi za ovaj broj Sveski za javno pravo o govoru mržnje na internetu, došlo je do obračuna na društvenim mrežama. Dijana Pelidija, učiteljica jedne osnovne škole u Sarajevu, privukla je interes javnosti nakon što je u Avazu osvanuo tekst o fotografiji sa šajkačom objavljenoj na njenom Facebook profilu. Ovu informaciju su velikom brzinom prenijeli internet portali. Nakon toga, mediji su objavili i komentare koje je Dijana Pelidija pisala na Facebooku, kao što je onaj da su „Bošnjaci nastali od Srba“, što je opet novinaru Avaza poslužilo da napiše da Pelidija „širi velikosrpstvo“. Naravno, uslijedila je lavina komentara na društvenim mrežama i portalima koji  se mogu okarakterizirati od uvredljivih, preko vulgarnih do govora mržnje i podstrekavanja na nasilje: nazivali su je „četnikušom“ koja „širi srpski fašizam“, „četničkom kurvom“, diskutovali su o njenom nacionalnom identitetu, isticali da „takva osoba ne bi smjela podučavati djecu“, pozivali da joj se uruči otkaz, sve začinjeno psovkama i uvredama. Reakcija, kojom je Pelidija objašnjavala da su i statusi i komentari izvučeni iz konteksta, da predstavljaju njenu ironičnu reakciju na društvene pojave i da se ne mogu razumjeti ako se ne posmatraju u kontekstu u kojem su napisani, nije imala nikakvog utjecaja. Naprotiv, oglasila se i ministrica obrazovanja kako bi najavila da će o tom „slučaju“ provesti istragu i preduzeti mjere „ako zakonske mogućnosti budu dozvoljavale“, dok je ministar rada i socijalne politike zaključio da Pelidiji nije mjesto u školi „ako su postovi njeni“.

Ovaj slučaj je ponovo pokazao nespremnost ili nevoljnost internet medija da spriječe linč putem portala i društvenih mreža. On pokazuje namjeru određenih medija da, tendencioznim izvještavanjem o pitanjima kojima oni pripisuju javni interes upravo podstaknu takav linč. Pitanje kakvu ideologiju zastupaju prosvjetni radnici i drugi javni djelatnici, naravno, može predstavljati pitanje od javnog interesa. Međutim, mediji imaju ne samo obavezu da o takvim pitanjima obavijeste javnost, već i dužnost da provjere informacije, odnosno da takve informacije ne objavljuju na način koji će sugerisati zaključak koji novinar želi.

Izvještaji pokazuju da je nasilje prema medijima i novinarima u Bosni i Hercegovini u porastu. Međutim, i mediji, iz finansijskih interesa, postupaju neprofesionalno, pa iznose poluistine i stavljaju „metu na čelo“. Koriste senzacionalističke naslove koji počesto nemaju nikakve veze sa tekstom, znajući da veliki broj čitalaca neće pročitati dalje od naslova, dobijaju „klikove“ i zarađuju. Pri tome, ne preduzimaju ništa da efikasno spriječe i onemoguće govor mržnje u komentarima i tako doprinose daljnjem pogoršanju komunikacije u on-line prostoru. Međutim, više zabrinjava neadekvatan odgovor nadležnih organa, tj. propust da ovakve slučajeve istraže i procesuiraju na odgovarajući način. U konkretnom slučaju, Pelidija je podnijela prijavu policiji, ali je dobila odgovor da nije bilo fizičkih prijetnji „a i da ih je bilo, to je teško dokazati“.

Napadnute i javno zlostavljane osobe prepuštene su same sebi, nadležni organi ne znaju kako da reaguju ili jednostavno ne žele pronaći put kako bi, čak i uz neadekvatan pravni okvir, reagovali i pružili zaštitu. Izuzetak predstavlja djelovanje Regulatorne agencije za komunikacije koja preduzima mjere iz svoje nadležnosti i sankcioniše audio-vizuelne medije, između ostalog i zbog govora mržnje (npr. nedavno kažnjavanje FTV novčanom kaznom u iznosu od 6.000 KM).

Analize iz ovog broja posvećene su pravnim i sudskim reakcijama na govor mržnje. Tema je, prema tome, više nego važna. Iako je fokus uglavnom na sankcionisanju govora mržnje, analize upućuju i na potrebu da se preduzimaju i druge mjere kako sloboda izražavanja ne bi, isključivo represivnim mjerama, bila dovedena u pitanje.

Preuzeto iz Sveski za javno pravo broj 37, Fondacija Centar za javno pravo
Ovdje možete preuzeti broj 37 časopisa Sveske za javno pravo