Foto: Peščanik

Ovih dana desio se zanimljiv slučaj u Ujedinjenim narodima. Naime, početkom listopada u UN-u, u Ženevi su održane predsesije za Univerzalni periodični pregled (UPR) o stanju ljudskih prava. Riječ je o mehanizmu koji prikuplja relevantne informacije od država članica, informacije od UN-ovog Ureda visokog komesara za ljudska prava, te informacije drugih relevantnih subjekata poput organizacija civilnog društva. Na tom skupu su namjeravali govoriti predstavnici Hrvatskog narodnog sabora, u funkciji udruge koja se zalaže za zaštitu ljudskih prava, ali im je to onemogućeno, uslijed čega je ono što su planirali govoriti, umjesto njih izrekao predstavnik stalne misije Hrvatske u UN-u. Do ove blokade je došlo ponajprije zalaganjem Inicijative za monitoring europskih integracija BiH, koja je svim stalnim misijama uputila pismo s informacijama da se HNS ne može promatrati kao nevladina udruga, budući da je uglavnom sačinjavaju ljudi iz političkih stranaka koji obnašaju razne javne funkcije. Ovaj logičan prigovor je, naravno urodio plodom, ali nam otvara drugu zanimljivu temu. No, prije nego pređemo na nju treba ponoviti da hrvatsko pitanje u BiH doista postoji i da je, na kraju krajeva, razumljivo da ga oni koji politički predstavljaju tu naciju pokušavaju riješiti. Međutim, način na koji to pokušavaju je, blago rečeno, u apsolutnom sukobu sa zdravim razumom.

Kako, dakle, Dragan Čović i HDZ zamišljaju rješavanje tog pitanja? Definirali su dva ključna problema. Prvi je činjenica da je riječ o najmalobrojnijem konstitutivnom narodu, čiji se broj pojačanim odlaskom dodatno smanjuje, a drugi da nemaju punu institucionalnu i predstavničku zaštitu. Do ovdje stvari još imaju smisla, no moment u kojem ga prestaju imati je sljedeći. Objektivno govoreći, ratni egzodus, plus onaj poratni je bio puno veći s prostora Republike Srpske, nego s prostora Federacije, jednako kao što je, uz sve probleme koji u Federaciji postoje, politička zastupljenost Hrvata u Republici Srpskoj gotovo nepostojeća. Sve to, HDZ realno potpuno ignorira i traži savezništvo s Miloradom Dodikom da bi riješio pitanje zastupljenosti i zaštićenosti u Federaciji, odnosno da još više pojednostavimo, da bi riješio nabolje odnose s bošnjačkom politikom. Ovo je moment u kojem svaki čovjek s razvijenim osjećajem za zdrav razum postavi najlogičnije moguće pitanje. Ukoliko imaš osjećaj da imaš problem s bošnjačkom politikom, zašto ga onda u razgovoru s njom ne rješavaš?

Da se sad vratim na temu pokušaja da se HNS predstavi kao civilna udruga. Naime, postoji jedan proces koji dolazi od Europske unije, a tamo je poguran od zemalja nekadašnjeg Istočnog bloka i koji je na postjugoslavenskom prostoru naišao na više nego plodno tlo. Riječ je o priči o dva totalitarizma, koja suštinski stavlja znak jednakosti između nacizma i komunizma i koju su ovdašnji revizionisti jedva dočekali, ne bi li pod totalitarizam svrstali i socijalističku Jugoslaviju. S takvima ne vrijedi argumentirano raspravljati, budući da do njih ništa od toga ne dopire. A i kako bi kad je dobar dio njih elegantno pretrčao iz komunista u nacionaliste, praveći se da im je svijet počeo ‘90. No, zbog šire javnosti ima smisla ponoviti kako socijalistička Jugoslavija jednostavno ne može biti promatrana kao totalitarna država, nego kao autoritarna. Totalitarna država predstavlja situaciju u kojoj jedina partija kontrolira apsolutno sve društvene procese i kompletan svakodnevni život. U Jugoslaviji to naprosto nije bio slučaj. Vladajuća partija jeste kontrolirala politiku i djelomično ekonomiju, no radnički savjeti su imali značajnu ulogu, jednako kao što je uloga građana na lokalnoj razini bila prilična, dok su kulturno-umjetničke organizacije i veći dio civilnog društva uglavnom vodili samostalan život.

Postoji, međutim, jedan prostor u današnjoj Bosni i Hercegovini u kojem je totalitarizam u izvornom obliku skoro pa uspostavljen. To čak nije ni prostor RS-a, budući da tamo, koliko god bio rudimentaran i ideološki kompatibilan, postoji politički pluralizam i realna šansa da Dodik i njegova stranka izgube izbore. Što se, uostalom, i dogodilo na predzadnjim izborima za člana Predsjedništva. Prostor na kojem je politički pluralizam de facto dokinut je onaj s hrvatskom većinom. Ne samo što ne postoje nikakvi realni izgledi da HDZ u tim krajevima izgubi izbore nego je i ono malo političkog pluralizma koji se uspio putem drugih stranaka uspostaviti po modelu iz RS-a, neupitni nacionalizam kao strukturalna činjenica, ali ovaj put kao navodno pošten i nekorumpiran, dokinut je formiranjem Hrvatskog narodnog sabora. Ta krovna organizacija zapravo je poslužila i služi za uspostavljanje apsolutne dominacije HDZ-a nad svim ostalim strankama koje su u njega ušle. Ovdje smo još uvijek na teritoriju autoritarizma, pa bismo HNS mogli u organizacijskom smislu usporediti s nekadašnjim Socijalističkim savezom. No, u momentu u kojem se taj i takav HNS, kao čista politička organizacija odlučio početi predstavljati kao nevladina udruga za promicanje ljudskih prava, ušli smo u definiciju totalitarizma, odnosno u stvarnost u kojoj vladajuća stranka ne kontrolira više samo politički život nego sve aspekte stvarnosti, odnosno i civilne organizacije. Ta praksa je pak nespojiva s onim za što se u HDZ-u deklarativno zalažu, a to su ljudska prava, europske vrijednosti i sl. Pojednostavljeno govoreći, svi zahtjevi HNS-a postat će vjerodostojni u času kad se udruga samoukine i kad u zapadnom dijelu višenacionalnog Mostara barem jedna ulica vrati ili ponese ime nekoga tko nije Hrvat po nacionalnosti.

Tekst uz dozvolu prenosimo s portala Oslobođenje