Foto: TheJournal.ie

Fudbal je, između ostalog, i nepobitna klasna arena. Igraju ga najbogatiji da bi zabavili najsiromašnije. Kako je ova plemenita vještina privlačila sve više novca, tako je i nekadašnja igra za sirotinju postajala privilegija situiranih. Danas fudbal podmiruje mnoštvo malih grana i podindustrija.

Postoji mnogo priča i anegdota iz života fudbalera, ali ništa manje zanimljive nisu ni bajke & basne o poznatim trenerima. José Mourinho je glasovit kao samoproglašeni the Special One, iako je veći dio javnosti konsenzusom tu titulu dugo posvećivao njegovom najljućem konkurentu, Pepu Guardioli. Ali ni ovaj nije dugo ostao sam na tronu, jer Jürgen Norbert Klopp tu također ima šta reći. Svojevremeno se Ćiro Blažević, prozvan trenerom svih trenera, sa sjetom upitao gdje bi mu bio kraj da nije rođen u Travniku, što smatramo jednim od rijetkih logičkih minusa velikog motivatora, budući da su genijalna imena svjetskog fudbala dolazila i iz većih vukojebina od Bosne i Hercegovine.

Trenera mnogi smatraju duhovnim i svakim drugim ocem fudbalskog kolektiva, ali očinska uloga vrlo brzo se prometne u očuhsku, čim rezultatska kola krenu nizbrdo. Ilustrativan primjer za to je Premijer liga BiH, gdje se treneri mijenjaju brže od peškira: u prosjeku im je vijek u jednom klubu desetak utakmica.

Jedan od najvećih trenerskih zvijezda bio je (i ostao) sir Alex Ferguson, svojevremeni spiritus movens Manchester Uniteda. On je vodio klub do najvećih uspjeha, odgojio je, fudbalski i psihološki presudno profilirao mnoge zvijezde današnjice, a nedavno je jedna od tih zvijezda svjetskoj nogometnoj javnosti ponudila neupitnu nogometnu ekskluzivu, davnu anegdotu iz svlačionice zbog koje je udivljenje spram starog vuka Alexa ponovo dobilo na snazi. Uglavnom, Rio Ferdinand, mančesterski defanzivac, sjetio se epizode koja je navodno karakteristična za rad kultnog trenera.

Ferguson je jednog dana motivirao igrače tako što im je doveo 33 čileanska rudara koji su dva mjeseca preživjeli u zatrpanom rudniku. Bili su u očajnoj situaciji, umalo nisu počeli jesti jedni druge, i njihov timski rad, požrtvovanost i samopouzdanje trebali su poslužiti kao uzor fudbalerima. Sljedećeg jutra, uoči utakmice, trener je igračima u svlačionici rekao da im nema ništa posebno poručiti, da su im rudari rekli sve što je imalo da se kaže. „Ako sada ne možete poginuti na terenu, pucati po šavovima 90 minuta, a nakon onog što ste vidjeli jučer, onda ne zaslužujete biti ovdje.“ I momci su, očekivano, poderali protivnike.

Ovakve priče često otkrivaju mnogo važnije momente i detalje od onih koji se mogu vidjeti na površini. Pogledajmo šta nam to sve kazuje anegdota o Manchester Unitedu i čileanskim rudarima:

Jedan: Fudbaleri su toliko razmaženi da je potrebno dovoditi im najveću sirotinju i neke od najugnjetavanijih ljudi na planeti kako bi oni shvatili da im i nije baš težak taj život koji vode i kruh za koji trče. Njima dakle nisu dovoljna motivacija milioni koje zarađuju, nepregledne vile u kojima stanuju, nebrojeni automobili od kojih svaki košta više nego što je prosječan stanovnik planete u stanju zaraditi rmbačeći cijeli život. Jok, ljudska je psiha tako tanana, a motivacijski sistem tako relativan, potrošiv i krhak da ih svako malo treba buditi iz letargije i najbizarnijim metodama tjerati dalje.

Dva: I ta motivacija, sudeći po Ferdinandovom iskazu, bila je tek za jednokratnu upotrebu. Dolazak rudara u svlačionicu natjerao je fudbalere Manchester Uniteda da sljedećeg dana dobro povuku i pobijede protivnika. Ali ne i sljedeće sedmice. Niti narednog mjeseca. O godini da i ne govorimo. Motivacijski trik s rudarima imao je validnost jedne odigrane utakmice. Gorka sudbina ljudi koji kruh zarađuju cjeloživotnim kopanjem ispod zemlje nije bila nešto što je bogatašima promijenilo život, ili bar godinu. Ne, promijenila im je, izgleda, samo vikend. Tog žara, sudeći po ponuđenom svjedočanstvu, već sljedeće sedmice više nije bilo.

Tri: Većina fudbalera su vjernici. Zaključujemo to po brojnim pogledima, rukama i glavama koje prije utakmice ili kakvog penala streme ka gore, tražeći logističku i rezultatsku podršku od Onog Od Kojeg Zavise Svi Ishodi. Ali ni na pamet im ne bi palo da se toj sili zahvale tako što će, bez bizarne  motivacije, skrušeno zapeti iz, što bi se ono reklo, petnih žila. Bog izgleda nije tu da bismo mu se zahvaljivali i žrtvovali, nego da bismo tražili od njega da je uvijek i bezuslovno uz nas. I samo uz nas.

Četiri: Treneri su samo različito tumačili fudbalere i njihov igrački mehanizam, stvar je u tome da niko nije našao metode trajne motivacije. Sjećate se ovdje već pominjanog Ćire Blaževića. On je u svlačionici, urlajući na svoje momke, znao skinuti Rolex s ruke i razbiti ga o zid kako bi toj raspuštenoj dječurliji pokazao koliko ga razjaruje njihova indolentnost na terenu. Mnogo godina kasnije, pred tv-kamerama, drug Ćiro je priznao da su svi ti razbijeni satovi bili jeftine replike od 50 dolara. Taj patrijarhalni imidž ljutog trenera, oca kluba koji se očas u poluvremenu pretvara u Ratka Mladića, čudovište koje umjesto bombona sad dijeli metke i granate, prisutan je već decenijama. Mi smo u Mostaru nekad davno imali Sulejmana Sulu Repca, trenerskog i fudbalskog genija kojeg nikada nismo prežalili. Istinska fudbalska i ljudska veličina, Duško Bajević, jednom je u razgovoru za magazin Gracija ispričao kako je njega kao početnika motivirao Sula. Princ sa Neretve tih je godina bio u naponu snage, tek je stasavao u rasnog centarfora, a promašaji su mu bili rijetkost. Uglavnom, igrala se utakmica negdje na strani, Velež je izveo korner, lopta je ko servirana pala Bajeviću na glavu, njega je zaslijepilo sunce i uslijedio je jedan od tih rijetkih promašaja.

– Bajeviću, šta je ono bilo u šesnaestoj minuti? – grmio je Sula na poluvremenu.

– Joj, treneru, izvinite, išlo mi je sunce u oči pa nisam vidio.

– Šta sunce, kakvo sunce?! – izderao se Sulejman Neprikosnoveni i našem Dušku odvalio šamarčinu. Baš tako: ne šamar, nego šamarčinu. Iznenađenje za ovog skromnog prepričatora navedene anegdote bilo je to što je ponos svih starijih Mostaraca, najbolja devetka koju je grad ikad imao – a nije baš da smo oskudijevali u vrsnim centarforima – tu epizodu ispričao sa sjetom i autentičnim poštovanjem prema svom prvom treneru.

Pet: Šta je s ljudskim pravima fudbalera? Prolazile su godine i nogometaši su se u međuvremenu ne samo izborili za sopstveno dostojanstvo nego su i nakupili tih prava u količinama koje prevazilaze uobičajene pojmove političke korektnosti i radne discipline. Nije ni čudo, danas već niču zakoni koji zabranjuju roditeljima da tuku djecu, pa je u takvoj klimi nezamislivo da treneri šamaraju igrače. Iako, kad Ćiro usred treninga pošalje centarhalfa u tri lijepe pičke materine, to djeluje dovoljno zastrašujuće da bi i najveći lijenčina istog trena potrčao entuzijazmom jednog Usaina Bolta.

Šest: Da li nasilje i danas pali kao motivaciona metoda? Nasilje, šamari i batine sigurno ne, ali autoritet da. Recimo da su u pogledu autoriteta selektori reprezentacija uvijek hendikepirani u odnosu na klupske trenere. Reprezentacija je u motivacijskom pogledu druga liga, fudbaleri se tu čuvaju koliko god mogu, jer patriotizam državne vrste uglavnom nema pokretačku snagu kakvu imaju šoldi iz kluba. Ili je bar kod nas tako. Još od vremena Hasana Salihamidžića, za kojeg je jedan drugi nenadmašni lijenčina, njegov selektor Blaž Slišković, rekao da se kad igra za Bayern ravnopravno hrve s Robertom Carlosom, a u reprezentaciji jedva vuče nogu za nogom, do Miralema Pjanića, koji kad igra u Zenici više liči na baletana, ili pripadnika kakve neuigrane folklorne grupe, nego na istinskog profesionalca pred kojim drhte svi golmani svijeta – naša je reprezentacija za većinu njenih pripadnika sekundarni motivacioni faktor. Oni tu, kako reče jedan od zmajeva, dođu da se dobro odmore od klupskih napora, da se malo provesele, popiju koju, a ako još šta i natakare, eto selameta.

Sedam: Gdje su u trenerskoj priči rudari? Ta čileanska sirotinja ovdje je samo kolateralna šteta. Da ne valjamo sad fraze o trulom kapitalizmu i eksploataciji radničke klase, možemo zaključiti da podsjećaju na borce s prve linije. Unaprijed žrtvovani i otpisani, kad su igrom sretnih okolnosti preživjeli onu nesreću, počeli su ih kao mečke vodati po svijetu ne bi li i oni izvukli koju paru iz tragedije koju su drugi i vještiji već maksimalno kapitalizirali. Većina tih gariba je u produžecima živjela oskudno, istraumatizirano i podjednako nesretno kao i prije katastrofe/turneje. Rekosmo već, savremeni fudbal je sve manje sport, a sve više šou. I to kakav. To je predstava u kojoj je sve iskoristivo, pa tako i čileanska rudarska sirotinja dobije svoj fini medijsko propagandni pakung u dalekom Manchesteru. Alex Ferguson ih je, dakle, jednom prilikom iskoristio kao prezervativ, a znamo kakva je priroda tog gumenog dodatka seksu. Uvijek i samo jednokratna.


Tekstove s portala analiziraj.ba uz obavezno navođenje linka na izvorni tekst, dozvoljeno je prenositi tek 24 sata nakon objavljivanja