Foto: Al Jazeera

Srijeda 25. septembra 2019. godine dan je kad se u milijardu komadića rasprsla naša brižljivo čuvana iluzija da to što smo preživjeli rat znači i da smo živi. Živi jesmo, ali samo kao živi sahranjeni.

Kao takvi smo, naime, izuzetno korisni, i to ne samo kad se kradu birački listići i friziraju glasovi na izborima. Živi sahranjeni odličan smo eksponat muzeja koji prodaju turističke aranžmane i jednu tragičnu istoriju – kao bonus.

Svjedoci bi bili problematična kategorija.

Svjedoci bi se, naime, mogli sjetiti da je Vijećnica kad je spaljena bila biblioteka – i da je spaljena zato što je bila biblioteka. Svjedoci bi tako mogli upozoriti novopečenog kantonalnog zastupnika Igora Stojanovića (SDP) i kolegu mu Aljošu Čamparu (SDA) da su se, krajnje očigledno, obojica u suglasju gotovo zaricala da nekakav Dan knjige na dan spaljivanja Narodne i univerzitetske biblioteke ni slučajno ne znači da se nešto „vraćamo na Vijećnicu’’. Svjedoci ne mogu da ne primijete s koliko žara su njih dvojica, jedan kao ljevičar a drugi kao desničar, ponavljali da vraćanja nema, da nema govora da se gradi nova biblioteka i da je Vijećnica „sad nešto drugo’’.

Jerbo je, naime, i Vijećnica – živa sahranjena.

Ovako smo za života balzamovani, prigodno zagipsani u nijemi spomenik samima sebi, i mi i Vijećnica, a hereza je i nepoštivanje prošlosti da spomenik progovara i, gluho bilo, upozori energičnog gradonačelnika Abdulaha Skaku (SDA) i njegovu svitu da svakodnevno gaze pepeo naših knjiga i da je nekad na ovim prostorima živio narod koji je od bečke tanc-sale na periferiji Evrope načinio hram knjige, a da sad tanc-salom za svatove i austrijske bankare od tog naroda nanovo činimo bečke konjušare.

Živi sahranjeni smo daleko ugodnije prisustvo.

Živi sahranjeni smo nijema kulisa govoru novopečene kantonalne zastupnice Vildane Bešlije (NS) koja juče recitatorsko-poslovnim tonom isporučuje plan da se obrazovanje, zdravstvo, gradski prevoz, i sve redom do vode – predaju privatnicima, da oni gazduju, jer država i društvo, tvrdi Vildana Bešlija, nisu u stanju to činiti. Jer mi, živi sahranjeni, niti možemo posvjedočiti da smo se nekada o svemu tome zajednički brinuli, niti ima smisla da mrtvaci raspolažu nekim dobrima.

A da ne bismo pomislili da smo makar čuvari sjećanja na doba nakon kojeg smo živi sahranjeni, pobrinuo se SDP kandidujući zločinca Zornića za direktora sarajevskog javnog preduzeća. (Spaljivač ljudi kao direktor Toplana osobita je ironija tranzicije.)

Mi smo živi sahranjeni i s nama je sahranjeno sve što smo znali, uključujući i ideje Partije koju je od nas ukrao ovaj SDP. Tako se zločinca i propalicu može na Dan ustanka voditi na Vraca (poštenije bi bilo da su se, kao onomad ona gospoja u Hrvatskoj, popišali na spomenik), te ga stavljati na liste i postavljati na funkcije.

Da se ne bi pomislilo da je sve stalo u taj jedan dan, valja reći da nas ovako žive sahranjene zapravo iz dana u dan sve dublje zakopavaju, sa sve našim sjećanjima. Na primjer, kojekakvi konakovići (NiP) koji se predstavljaju kao spasioci bolnice koju su upravo oni, na naše oči – zatvarali. Kojekakvi radončići (SBB) koji se za uspješne poduzetnike prodaju s vrha tornja izgrađenog na zgarištu naše tvornice. Kojekakvi izetbegovići (SDA) i čovići (HDZ) i dodici (SNSD) koji paradiraju svojom državotvornom borbom – za građevinske placeve.

Ko da ih spriječi? Mi koji se sjećamo i one davne borbe i ideala, mi koji se sjećamo 1990-ih i poimence manjih i većih probisvijeta pod čijim su se nogama kršili ideali koji su nas, bar neko vrijeme, držali uspravnim na nišanu ubica?

Mi, sasvim sigurno, ne. Saopštenja i cinična izvinjenja onih koji su nas žive zagipsali zapravo su njihov grohotan smijeh na pomisao da bismo ih mi i u čemu mogli spriječiti. Smiju se oni i našim izolovanim trzajima otpora. Smiješni su naše onlajn peticije i naše (očajničke?) prijetnje da se Valter vraća. Smiješne naše fejsbučke prepirke i natezanja. Sve što nam se zadnje tri decenije dešavalo – učinilo je da naša prošlost leži na nama kao nadgrobni kamen. Smiju nam se zato što i njima i sebi konstantno dokazujemo da mi nismo ti koji će ga pomjeriti, ponajprije zato što smo ustrašeni mogućnošću da se vratimo u sadašnjost i tu učinimo nešto što će nas skinuti s našeg pijedestala žrtve.

Istorijska nada leži u istorijskoj svijesti, koje su naši grobari i njihove politike notorno lišeni, da društvo potisnuto u podzemlje i tamo zatvoreno, u nekom trenutku izbije iz podzemlja, silovito i destruktivno, noseći pred sobom sve na površini, bez milosti i bez kompromisa i bez selekcije. Tek iz te totalne destrukcije nikne novo – ali ne prije nego se u prah skrši sve staro.

No ni ta nada nije utočište za nas ako nastavimo sjediti u grobu koji su nam namijenili.

Ne bi naši grobari bili ni upola uspješni koliko jesu da se nama nije dopalo da za života postanemo sami sebi spomenici. A spomenicima, jelte, ne priliči da, na primjer, jednog 25. augusta, umjesto sažaljevanja samih sebe i prigodnih profilnih slika, poskaču na ove prevarante koji su nam na oči, ni manje ni više, ukrali biblioteku i Vijećnicu, i to sad kamufliraju govorima i vijencima – u čemu smo im mi, ovakvi živi sahranjeni, izvrsni saučesnici.


Tekstove s portala analiziraj.ba uz obavezno navođenje linka na izvorni tekst, dozvoljeno je prenositi tek 24 sata nakon objavljivanja