Foto: The Conversation

Kada ukupni broj prodatih primjeraka štampanih medija padne ispod 300.000, a pao je, jasno je da je čitava jedna profesija stigla do samog ruba. Zašto joj se to dogodilo? Zašto su ljudi otišli od novina? Zašto im više ne vjeruju dovoljno da bi dali pare za njih?

Uzroka ima više, i, kao i uvijek, povezani su po principu spojenih sudova – uvjetuju se, dopunjuju, i na kraju, prave zajedničku štetu. Prvi je motiv. Kao i u svemu drugom u životu, i za pravljenje novina mora da postoji razlog, odgovor na pitanje – zašto to neko radi.

Historija opće potrebe za informiranošću do sada je dala dva razloga za pokretanje medija. Prvi je ideologija – pokreće medije da bi se kroz njih štitila i propagirala. Drugi je biznis – pokreće medije da bi na njima zaradio.

Na prvi pogled, ideologija, koja je više od pola vijeka pokretala medije kod nas je lošija opcija, jer podrazumijeva zatvoreno društvo, odsustvo pluralizma i pretjerano regulirano tržište, ali, istovremeno, dijeli jednu osobinu s biznisom, postulat koji je godinama omogućavao medijsku ekspanziju, u svakom smislu te riječi.

Taj osnovni postulat – briga o publici, zarad njenog širenja – tjerao je ideologiju na niz važnih stvari. Da bi dala nešto publici, morala je da ima zanimljiv sadržaj. Da bi imala zanimljiv sadržaj, morala je da ima ljude koji će ga praviti. Da bi imala ljude koji prave zanimljiv sadržaj, morala je da i bira i obučava dobar kadar.

Rezultat, paradoksalan – najbolji medijski sadržaj, najveća imena našeg novinarstva, najbolje zanatske škole, stvoreni su u vrijeme u kojem je medijima gazdovala ideologija.

Biznis, još nedovoljno snažan da preuzme onaj posao koji je radila ideologija, pomiješao se sa onim što je od ideologije ostalo, raznim političkim opcijama. Glavni motiv postao je uticaj. To je rezultiralo, logično, s nekoliko, za medije, katastrofalnih efekata.

Najprije, mediji su prestali da brinu o publici. Samim tim, prestala je i potreba za dobrim i obučenim kadrom i bilo kakvim radom na zanatu. Sva novinarska imena koja i danas zaista nešto znače, stvorena su u davno prošlo vrijeme ideologije.

Gotovo nijedno novo, veliko novinarsko ime, autoritet koji svi priznaju, nije nastalo u posljednjih više od 20 godina. Novinarskih škola, respektabilnih, kakve su bile u „Borbi“, „Politici“, „Večernjim novostima“, „Ekspresu“, „Ekonomskoj politici“, „NIN-u“ i „Dugi“ – nema.

Dalje, mješavina biznisa i politike prestala je da doživljava medije kao nešto u šta treba uložiti. Oni su postali trošak. Razlika između ulaganja i troška je, pri tom, krucijalna. Ulaganje podrazumijeva razvoj, plan, dugoročnost, što, sve zajedno, ponovo vodi ka poštovanju osnovnog postulata i svih njegovih pozitivnih efekata, dakle i ka medijskoj i profesionalnoj ekspanziji.

Trošak je, prosto, trošak. Jednokratan je, kratkoročan, ne bira ni sredstva ni ljude da bi cilj bio ostvaren, i od medija i profesije pravi ono što oni danas, u najvećem broju slučajeva i jesu – potrošni materijal.

Publika je, kao što je spomenuto, u svemu tome nepotrebna. Nepotrebni su i profesionalni mediji, baš kao i veliki novinari. Danas ih gotovo i nema. Broj onih koji svojim tekstovima mogu da zarade 2.000 eura mjesečno je zanemarljiv, vjerovatno ih nema ni deset.

S druge strane, ovo trošenje medija, profesije i novinara, proizvelo je još nekoliko velikih paradoksa. Apsolutno je zanemarena osnovna funkcija medija – informiranje – i prešlo se, kroz niz sumanutih floskula, na uvjeravanje i tjeranje publike da se opredijeli.

Sve to je prekriveno pričom o slobodi štampe i tvrdnjom da ona i jeste tu – da bi kontrolirala. Koga? Svakoga ko za nečiji interes treba da bude kontroliran (pozicija, opozicija, biznis, sudstvo…), a sve uime slobode štampe.

To je dodatno udaljilo publiku, jer njena potreba su informacije, a ne soljenje pameti. Ona želi vijesti, a ne nečiju potrebu da dokaže bilo koju tezu, što profesija, godinama, uporno radi. Ta upornost u lažnoj ubijeđenosti u vlastiti uticaj, dovela je do još jednog efekta, čija je posljedica, ponovo, gubitak publike.

Profesija je postala samozaljubljena. Uvjerena je da je pametnija od publike, što je, baš kao i u politici, najveća greška koja može da bude napravljena. Mesijanstvo je, osim kada je o Isusu riječ, bolest, i ta bolest je zahvatila najveći broj profesionalnih medija. Oni su zanemarili vijest u korist komentara. Novine su pune stavova, kolumni, i tekstova koji se pišu ne da bi se informirala javnost, već da bi se dokazala teza i, uz to, pokazala nečija pamet.

Broj nagrada koje su, baš zbog toga, novinari izmislili sami za sebe, postao je groteskan. Broj onih koji „kontroliraju“, zalažu se za određene političke opcije, padaju u histeriju zbog „slobode štampe“, sasvim moguće je prerastao broj vijesti koje se dnevno objave.

S druge strane, broj onih koji samo rade svoj posao, koji obavještavaju javnost, javljaju vijesti, kao i broj medija koji se time bave, postao je mizeran, a da sve bude još paradoksalnije, dogodilo se da tabloidi danas mnogo više vode računa o svojoj publici, nego tradicionalni mediji o svojoj.

I za sve ovo nije kriva nijedna vlast već ta puka činjenica da je motiv, razlog za pravljenje medija, pogrešan, i da se profesija, mediji, novinari, ne bore za promjenu tog razloga.

Izvor: RTS/Ivan Radovanović