Foto: klix.ba

Teško je ustanoviti da li se ovdašnji političari posebno pripremaju za zvanje koje obnašaju. Jesu li imali kakve seminare, posebne škole, visinske pripreme, skupo plaćene coache, ili su direktno iz direktorskih fotelja, školskih klupa, granapa i ljekarskih ordinacija preselili na mjesta koja znače moć, novac, privilegije i vladanje?

Sudeći onako odoka, vidljivo je da većina njih nema elementarna znanja o politici, pogotovo o diplomatiji, manirima, kompromisu i ponad svega uljudnosti. U ovdašnjoj politici izgleda da ništa nije teže od lijepog ponašanja. Analizirat ćemo ovaj put jednu rečenicu Željke Cvijanović, izgovorenu polovinom srpnja, tokom rasprave u Narodnoj skupštini Republike Srpske. Tom prilikom, predsjednica RS-a je, između ostalog, rekla: „Baš me briga za Pelješki most, ali ja hoću da država u kojoj ja živim može da realizuje naše projekte. Ne želim da se neko iživljava nad nama, posebno ne ono što je važno za građane. Svaki put ću podržati ovako nešto, ko god bio član Predsjedništva iz RS-a…“

Otmjenost karaktera

Baš me briga? Je li zaista moguće da jedna političarka usred 21. vijeka dozvoli sebi ovakvu bahatost? Lakoća s kojom ovdašnja politička kasta (inače tako neutemeljeno nazivana „političkom elitom“) poseže za grubim vokabularom govori mnogo i o njima i o atmosferi koju kreiraju. U etnički heterogenim društvima ta fraza pogotovo može biti ubitačna, jer svaka izgovorena riječ ovdje ima minimalno trostruku refleksiju. Tako nastaje društvo odbojnosti u kojem je svakog baš briga za one druge i treće. Baš me briga spada u fraze koje nijedan političar nikada sebi ne bi smio dozvoliti. Oni (i one, naravno) i jesu tu zato da bi ih bilo briga za sve što se dešava. To im je posao, da ih bude briga. Gojko Berić, sarajevski autor bogatog iskustva, davno je napisao da je „otmjenost karaktera“ najrjeđa osobina među našim političarima i da taj nedostatak presudno definira i određuje ukupni život na ovim prostorima. Bahatost se s tih „elitističkih visina“ zakonom medijski spojenih posuda prenosi na široke narodne mase, gdje onda grubost, egoizam i kolektivni antagonizam postaju presudni elementi života.

U traganju za daljim referencama ove pogubne fraze, pokušali smo izguglati neke od ovdašnjih vodećih političara i saznati da li i koliko koriste pomenutu frazu u životu i radu. Naravno, guglanje kao metod nije referentan u naučnom smislu, mnogo njihovih izjava ostane nezabilježeno i neprovučeno kroz medije, ali može pružiti neki početni okvir za istraživanje.

I tako, krenuli smo od čovjeka koji je Željki Cvijanović politički i intelektualni uzor i od kojeg je i pokupila ovu nesnosnu misao. Ukuca li radoznali istraživač u tražilicu pojmove „Milorad Dodik“ i „baš me briga“, dobit će zanimljive rezultate: „Milorad Dodik: Baš me briga za Agrokor“ (T-portal, Vijesti.ba, Dnevnik.ba…). Zatim ima i ovo: „Dodik: Dobio sam unuka, baš me briga za mišljenje zapadnih ambasadora“ (Srbin.info). Idemo dalje: „Dodik: Ma nemoj, baš me briga, samo će mi biti lakše“ (CIK Media). Pa onda: „Dodik o ‘crnoj listi’: Baš me briga“ (Banjaluka.com). Zatim: „Dodik: Uradiću to i baš me briga. To je meni patriotski čin“ (Novine Balkan.net). Internet pamti i njegovu izjavu „Baš me briga šta govore Bošnjaci ili bilo ko drugi o tome.“ Tu ćemo se, nakon svega dvije pregledane stranice, zaustaviti. Nastavimo li, mogao bi u komentarima na našoj FB stranici izbiti omanji ratni sukob. Ionako, uprkos algoritmu koji automatski eliminira stotine zabilježenih pojmova (uvreda, psovki i prijetnji), imamo pune ruke posla s brisanjem poruka ljubavi zajapurenih čitatelja.

Humanistička retorika

Sljedeći političar kojeg smo istraživali je Dragan Čović. Nemoguće je, bar po bespućima internetske zbilje, naći da je ikada rekao „baš me briga“. Čović njeguje uljudbenu retoriku, riječ kompromis ne silazi mu s usana. I kada ratne zarobljenike šalje u Soko, da kopaju na prvoj liniji, on taj čin upakuje u visoku humanističku retoriku. Respect!

Zatim se na našoj listi relevantnih lidera našao Bakir Izetbegović. Najjači bošnjački političar jednom je zaista izgovorio „baš me briga“, ali to se nije odnosilo ni na druge ni na treće, nego na njega samog. Nakon što se propisno izblamirao povodom revizije presude po tužbi Bosne i Hercegovine protiv Srbije, Izetbegović je rekao: „Baš me briga šta će biti sa mnom, duboko sam povrijeđen“. Inače, ponavljamo, frazu baš me briga nije upotrebljavao govoreći o drugima. Kao istinski vjernik, Izetbegović zna da je sve u Allahovim, ili – na nešto nižoj instanci – Erdoganovim rukama, pa je očekivano da je suzdržan kad treba iskazati nebrigu spram tuđih interesa.

Za razliku od Čovića i Izetbegovića, Čovićeva noćna mora, Željko Komšić, trenutni predsjedavajući Predsjedništva BiH, ima jedan pozitivan rezultat u ovom mini testu. U informaciji agencije FENA, koja od vremenskih odrednica ima samo sat i minut (12:27), ali ne i dan, mjesec i godinu, čitamo ovo: „Predsjedavajući Predsjedništva BiH Željko Komšić demantirao je danas u izjavi za Agenciju FENA da je planirao ići na sastanak ‘17. sesije igmanske inicijative’, koji je bio zakazan za 11. novembra u Beogradu, a koji je predsjednik Srbije Boris Tadić, prema navodima beogradskih medija, odložio zbog najavljenog Komšićevog dolaska.” Na kraju informacije Komšić poručuje: „Baš me briga i ne zanima me što je Tadić ljut na mene.“

Na regionalnom nivou situacija je šarolika. Aleksandar Vučić frazu baš me briga koristi češće čak i od Milorada Dodika. Nasuprot njemu, Kolinda Grabar-Kitarović nema ovu misao u svom vokabularu, a mediji su jednom u naslovu proizvoljno interpretirali njenu izjavu, koje nema u originalu: „Kolinda Grabar-Kitarović: Nije me bilo briga za šminku i frizuru, a pehar sam morala poljubiti“ (RTL, Avaz). Milo Đukanović također ne koristi pretraživani izraz, ali njegovi politički oponenti, govoreći o njemu, često posegnu baš za tom frazom.

Tako stoje stvari s političarima. Izvan politike mnogo je lakše naći primjere dobre volje, empatije i brige za druge. Evo jednog primjera otmjenog ponašanja. I to primjera nad primjerima. Predstavnici Eparhije zahumsko-hercegovačke i primorske posjetili su nedavno Medžlis Islamske zajednice u Trebinju. Desilo se to nakon incidenta u kojem je grupa mladih ljudi pjevala pjesme uvredljivog sadržaja ispod prozora trebinjskog imama Sadmira Mustafića. Pravoslavne svećenike nije bilo baš briga šta im se dešava u najbližem susjedstvu. Naprotiv… Još jedan primjer kreativnog promišljanja politike i života bilježimo ovog vikenda. Nakon što je Adis Pokvić napravio nezapamćenu pizdariju u Gornjem Vakufu, za sada nepoznat netko ponovio je njegov čin, ali na radikalno drugačiji način. Na tamošnje automobile, pri tome ih ne oštećujući, nepoznati počinitelj postavio je poruke koje pozivaju na mir i suživot. Neke indicije upućuju na Predsjedništvo mladih HDZ-a BiH.

Sudbina miliona

Politika vrvi od života i mogućnosti. Svakog dana, svakog sata, svaki političar (i svaka političarka) biraju neku od tih mogućnosti, presudno određujući svoj politički i moralni profil, ali i sudbinu miliona ljudi. Zar to nije razlog da budu pažljiviji, da stalno uče i usavršavaju se, da filigranski paze na svaku izgovorenu riječ? Umjesto svega toga, njih je baš briga, i to za sve.

Richard Overy u knjizi Diktatori (Hitlerova Njemačka i Staljinova Rusija) piše da su se „politički osjećaji srozali na izražavanje dubokog ogorčenja i nasilne mržnje“. Ništa ne može tako razgaliti gomilu kao gruba riječ. Ovdje se, međutim, radi o tome da se gomila, nakon decenija sustavnog gomiliziranja, konačno počne transformirati u ljude, pojedince i građane. U gruba vremena na cijeni su grube izjave, ali bude li politički faktor nekritički slijedio (ili bi tačnije bilo reći – proizvodio?) samo ono što je na cijeni, nikada nećemo izaći iz grubih vremena.

Ili su ovdje sva vremena zauvijek gruba?

Tekstove s portala analiziraj.ba uz obavezno navođenje linka na izvorni tekst, dozvoljeno je prenositi tek 24 sata nakon objavljivanja