Foto: Medium

Stranicama srbijanskih tabloida dominiraju priče iz crne hronike, koja je, u poređenju sa svjetskim standardima, rijetko brutalna i eksplicitna. Tekstovi iz ove rubrike plijene pažnju javnosti zadiranjem u intimu umrlih i ožalošćenih van svih granica dobrog ukusa, i uz direktno kršenje novinarskog kodeksa i profesionalnih standarda.

Dok je umjesnost njihovih uradaka često predmet javne rasprave, posljedicama koje ovakav rad ostavlja na novinare malo se ko bavi.

U aktuelnoj borbi za proširenje granica medijskih sloboda u Srbiji i nastojanju da se riješe konkretni problemi cenzure i autocenzure, malih plata i prekarnog zaposlenja, zanemaruju se posljedice rada na ovakvoj medijskoj sceni – da li to ostavlja posljedice na duševno zdravlje novinara. Za analizu je posebno izazovan položaj novinara crne hronike – onih koji izvještavaju o zločinima, tragedijama, sahranama.

Prema riječima novinara BIRN-a i kontakt osobe Dart centra za novinarstvo i traume pri Univerzitetu Kolumbija za područje Zapadnog Balkana Milorada Ivanovića u svijetu je praksa drugačija i ovaj se problem mnogo ozbiljnije shvata.

– Većina vodećih svjetskih medija uvidjela je da je mentalno zdravlje novinara postalo veoma važno pitanje. Primijetili su da su se novinari nakon povratka s ratišta ili nakon izvještavanja o tragedijama ponašali neobično – povlačili su se u sebe, počinjali da piju, nisu mogli da spavaju ili su imali noćne more. Tada je počelo da se razmišlja o tome da novinari možda zapravo pate od posttraumatskog stresnog poremećaja i da im je potrebno pomoći, a pomoć je u ovakvim slučajevima prilično jednostavna: počinje s debrifingom, odnosno detaljnim razgovorom s novinarom nakon povratka s terena. Takvi razgovori su blagotvorni i vode ka poboljšanju stanja – smatra Ivanović.

Posljedice koje izvještavanje o pogibijama i ubistvima ostavlja na mentalno zdravlje novinara u Srbiji potpuno su neistražen fenomen. Međutim, kada se uzme u obzir praksa da se novinari početnici na teren šalju bez ikakvog prethodnog, a kamoli naknadnog brifinga, nije teško pretpostaviti da ih ima.

O ovome može da posvjedoči i novinarka Blica Ana Adžić koja kaže da je jedan od njenih prvih slučajeva da izvještava bilo dijete koje je samljela vršalica.

– To je bilo baš onako mučno uraditi, tu priču, i otići na razgovor s porodicom. Počevši od te njive, i svega, kad je dijete, ono… samljeveno. I ti u tom trenutku treba da uzmeš izjave, da sve to odradiš – prisjeća se.

Slično iskustvo imao je i njen kolega N. B., novinar s petnaestogodišnjim stažom u dnevnim novinama, čiji je prvi zadatak na hronici bio da s mjesta događaja izvijesti o ženi koju je pregazio autobus. Bilo je to, kako kaže, veoma brutalno.

– Vjerovatno nije prošlo više od mjesec dana od mog dolaska u redakciju i već sam imao prvi ozbiljniji teren – prvu hroniku. Nisam ni sam znao šta me tamo čeka. Kada sam stigao, nisam prvo ni vidio gdje se to tačno nalazi – vidio sam okupljene ljude, koji nešto komentiraju i zagledaju, vidio sam autobus koji je tu stajao. Ja da priđem da vidim šta se dešava, kad eto, ni pola metra od mene, žena leži ispod autobusa, pregažena i lokva krvi – kaže.

Kratka anketa za potrebe ovog teksta pokazala je da većina novinara crne hronike to zaduženje nije sama birala, već da ih za rad u toj rubrici biraju urednici, koji među mladim novinarima prepoznaju one koji, kao što kaže Ana Adžić, imaju dovoljno „herca“ da se nose sa izazovima posla.

Naravno, ima izuzetaka. Novinar Kurira Dušan Stamenković sam je tražio da s rubrike društvo bude premješten na hroniku.

– Te teme mi se nešto nisu pretjerano sviđale, a i bio sam tamo neki klinac koji je došao da završava te neke vanjske poslove, neke anketice, ovo-ono, a ja sam htio nešto konkretnije. I tu sam se probudio i shvatio da hoću da radim hroniku – kaže Stamenković, uz opasku da se ne bi vratio na društvo, da mu ne znam šta ponude.

On na hronici radi nešto više od godinu dana. Iako je uglavnom zadovoljan, postoje neka zaduženja koja i njemu teško padaju.

S druge strane, urednici ovu praksu pravdaju zahtjevima tržišta. Prema njihovom mišljenju apetiti čitalaca više se ne mogu zadovoljiti osnovnim informacijama. Oni žele da znaju sve detalje tragičnog događaja, i na novinarima je da učine sve što mogu da im udovolje. Ovakav stav ima i odgovorni urednik Srpskog telegrafa Boris Vuković.

– Dok nisam postao urednik hronike i ja sam razmišljao kao što razmišljaju svi novinari kod nas u redakciji: što mi idemo u te porodice, što lešinarimo, šta imamo mi da slušamo tuđu nesreću, zar to nije ogavno, odvratno i tako dalje. Međutim, vi kada odete na neku slavu ili kada odete u frizerski salon, kad odete bilo gdje gdje ima više ljudi, gdje se ljudi opuste, i kada ih pitate šta čitaju u novinama – oni čitaju upravo to. Kada pogledate najčitanije tekstove na sajtovima ili šta je ono što je na naslovnoj strani bolje prodalo novine, to je u devedeset i nešto posto slučajeva hronika i to baš ovakva hronika, a to neko mora da ode i napiše – dodaje.

I najpovršnijim pregledom dnevne štampe lako je ustanoviti da novinari, podvrgnuti pritiscima raznih vrsta, rade ono što moraju. Međutim, usprkos njihovim naporima, statistike pokazuju da u Srbiji sve manje i manje ljudi čita novine.

Izvor: Cenzolovka/Tara Petrović