Foto: Analiziraj.ba

Niko zapravo ne zna tajnu Sporazuma, o kojem svi pričaju. Ako ni Ambasada SAD-a nije upoznata sa stvarnim namjerama aktera, onda je jasno da u toku imamo proces malo drukčiji od dosadašnjih. Izgleda da Bakir Izetbegović i Milorad Dodik traže najmanji zajednički imenitelj i to, po prirodi njihovog dosadašnjeg djelovanja, ide vrlo, vrlo teško.

Reakcije su oprečne. U Banjoj Luci, strahoviti je pritisak na Milorada Dodika, a taj pritisak počiva na tvrdnji da je izdao Republiku Srpsku i narod, izručivši Bosnu i Hercegovinu NATO-u. U Sarajevu, isti intenzitet pritiska na Bakira Izetbegovića, s tim što su tvrdnje opozitne: da je izdao multietničku BiH i Bošnjake odustavši od NATO-a. Ljudi se otvoreno pitaju ko je koga prevario, a tu atmosferu dilema i nepoznanica možda je najbolje izrazio Mladen Ivanić izjavivši, između ostalog, i ovo: “Mislim da je reakcija Ambasade SAD-a vrlo jasna. Oni jasno traže ima li ili nema ANP-a. Tu se ne spominje redukovani dokument. Ovdje nema sredine. Ili postoji ANP ili ga nema. Ako ga ima dobitnik je Izetbegović, ako ga nema onda je pobjednik Dodik.”

Evo nekoliko bitnih pitanja na koja svi narednih dana očekuju odgovor. Da li je baš sve ovako? Da li se Ambasada SAD-a eksplicitno izjasnila protiv reduciranog plana? Da li je u igri samo situacija jedan gubi, drugi dobija, ili akteri, nakon godina i decenija bolnog stagniranja, pokušavaju izroditi nešto što bi bilo win-win ishod? Da li u ovom slučaju Amerikanci preferiraju jednu stranu ili pokušavaju izdejstvovati najprihvatljivije rješenje za sve? Rješenje u kojem niko neće biti ponižen.

Pogledajmo, uostalom, januarsku poruku Mikea Pompea, američkog državnog tajnika. On eksplicitno kaže – ANP nije isto što i ulazak u NATO, što su neki ovdašnji krugovi dočekali s razočarenjem. Međutim, njegova izjava na najbolji način odražava iznijansiranost američkog pogleda na problem. Ako ste očekivali da će jasno i rezolutno podržati Sarajevo, onda ste se preračunali. Amerikancima je bitno da se ostvari cilj. Ostvarenje cilja nemoguće je na brutalni bh. način (jedan gubi, drugi dobija sve) i traže se kompromisi i načini koji ne bi ponizili ni jednog od aktera. Samo je tako moguće doći do nekog rješenja. Poniziti Dodika značilo bi onemogućiti dogovor. Kao što ni opsada Sarajeva nije završila trijumfalnim partizanskim ulaskom Juke Prazine (ili nekog iz serije brojnih Ćela) na bijelom konju u grad, nego je postignut kompromis koji boli sve strane, tako ni ovdje nema svršetka koji bi značio potpuni poraz i poniženje jednog od učesnika pregovora. Šta znači insistirati na maksimalističkim zahtjevima, brutalno smo se uvjerili u aprilu 2006. godine i od tada je trebalo biti jasno da nikakve pobjede nisu moguće. Nego samo spori napredak. Reducirani ANP mogao bi biti pristojno prelazno rješenje: da se Dodiku da dovoljno argumenata da ubijedi “svoje” na nužnost kompromisa.

Postoji jedan detalj na koji javnost posljednjih dana nije obraćala pažnju. Način na koji je Dragan Čović potrčao da pohvali sebe, svoju stranku i nevladinu organizaciju kao presudne čimbenike (još nerealiziranog) Sporazuma, zapravo govori koliko je njegova uloga u svemu ovome bila marginalna. Dobro uzdrmanom nakon propasti Aluminija, potrebna mu je bilo kakva afirmacija. Međutim, pogrešno bi bilo zaključiti da Čović nije bitan u tekućoj priči. Prije nekoliko sedmica, povodom propasti Aluminija, pisali smo na istom ovom mjestu da nije vrijeme za likovanje. Politike s kojima sada imamo posla godinama su dominantne u ovdašnjim narodima, i to je realnost koja se mora prihvatiti. Najljepše bi bilo graditi državu s Dragom Bojićem, Srđanom Šušnicom i Nerzukom Ćurkom, ali – nažalost – umjesto s njima, imamo posla s Draganom Čovićem, Miloradom Dodikom i Bakirom Izetbegovićem. S ANP-om je problem ovo: govorimo o dokumentu na skoro 150 strana, konkretnom programu u kojem se bh. strana, između ostalog, obavezuje na borbu protiv cyber-kriminala i korupcije, unapređenje ljudskih prava, intenziviranje rada na deminiranju, kontrolu naoružanja i još desetinama stvari bitnih za kvalitet života u BiH. Važno je da ANP zaživi u bilo kojoj formi. Naravno da za preostala četiri mjeseca 2019. godine većina toga ne može biti skoro pa ni započeta. Glavnina posla bila bi ostavljena za naredne godine. Čim NS i SDP osvoje onih obećanih 500.000 glasova, što bi, između ostalog, značilo i značajno, ako ne i presudno učešće u vlasti RS-a (a nemamo pravo sumnjati u to da oni svakodnevno naporno rade na realizaciji ovog ambicioznog cilja), onda bi nereducirani ANP  vrlo brzo postao naša izvjesnost. Tada i sami ulazak u NATO više neće biti nerealna opcija. Pa zato, kada Izetbegović, Dodik i Čović konačno sjednu za pregovarački sto i počnu sklapati teški, misteriozni, zakučasti dogovor o kojem osim njih niko ništa ne zna, možda bi ih, za promjenu, valjalo i podržati. To je potencijalno utiranje terena za neke nove vlasti koje će biti vještije i poštenije, neće imati ruke ukaljane tenderskim prevarama, stranačkim zapošljavanjem, korupcijom na svakom koraku. Uvijek imajte na umu, bolje i reducirani ANP nego nova kriza i eventualni sukobi krvave provenijencije. Šta god da narednih dana dogovore, to bi bio izvjesni napredak u odnosu na ono što imamo trenutno. Umjesto da likujemo, u situaciji smo da molimo za dobro zdravlje Milorada Dodika, da nam naš dobri i pošteni Baja ne odustane od prosperitetne Republike Srpske, u sklopu još prosperitetnije i harmoničnije Bosne i Hercegovine. Aferim.


Tekstove s portala analiziraj.ba uz obavezno navođenje linka na izvorni tekst, dozvoljeno je prenositi tek 24 sata nakon objavljivanja