Foto: British GQ

Sjećam se da nam je jedan profesor na fakultetu govorio da je životni vijek novinara među najkraćim. Pedesetak godina u prosjeku, rekao je. Ako ko i preskoči pedesete, sigurno ima niz dijagnoza od kojih je bar pola zakačio baveći se ovim poslom.

Ponekad uhvatim sebe u iracionalnim strahovima da će se nekom meni bliskom, na primjer mom mlađem bratu, nešto loše desiti. Posebno kada mi saopći nešto lijepo iz svog života, na primjer da je upao na fakultet, našao djevojku, krenuo u teretanu, počeo da radi i zarađuje neke pare.

Počne da se razvija tragični scenario o životu koji je sasječen na samom početku tog pozitivnog impulsa, na samom startu predivnih mogućnosti i uzbuđenja koja ga čekaju. Čitav život je bio pred njim, a onda se nešto desilo što je sve zaustavilo i upropastilo. Zavilo u crno.

Uhvatim, međutim, odmah tu misao kao neku mušicu koja mi oblijeće po mozgu i upitam se: „Ček, ček, ovo mi je poznato. Otkud ovo?“. I skapiram – narativ mog straha je narativ crne hronike u tabloidima.

To je način na koji tabloidi izvještavaju o tragedijama, posebno kad su u pitanju mladi ljudi – sasječena krila mlade ptice, život koji je prerano ugašen, a taj i taj je trebalo da se ženi u septembru, a žena tog i tog je bila trudna, a ti i ti su pravili kuću u koju je trebalo da se usele uskoro, a ovaj je krenuo u Njemačku da zaradi neki dinar za porodicu, a ta djevojka je završavala školu sa svim peticama i planirala da upiše fakultet, a žena je napustila tog i tog i njihovo troje djece i on se dovijao da ih prehrani, a deca su imala samo njega…

I onda se desila neočekivana tragedija igrom zle sudbine i više sile, saobraćajna nesreća, ubistvo ili teška bolest, i sada je sve srušeno i ugašeno, i djeca su ostala siročići, i majke su van sebe, i očevi ne mogu da progovore od bola, i sestre vrište na grobu, i ti čitaš patetične, morbidne, nepotrebne i potpuno otrovne detalje o svemu tome, vidiš kuću zavijenu u crno, umrlicu pred vratima, puno dvorište rodbine i prijatelja koji su došli da izjave saučešće, muk i njevjerica, nemojte molim vas, imajte razumijevanja, moli porodica tabloidne novinare, a oni, svemu tome usprkos, fotografiraju i tijelo pokojnika sa obdukcije ili u sanduku pa i to objave, i ja u bijesu opsujem, bacim novine i odem na cigaru, svim silama u sebi trudeći se da zaboravim i da se fokusiram na političke teme u kojima je manje bola i više distance.

U grlu ipak ostaje crna olovna kugla koja me prati kroz dan. Ako je i zaboravim, izbije ponekad iz mene kroz strahove vezane za stvari koje nemaju nikakve veze s mojim poslom.

Naročito me uznemirava pomisao na to kako tabloidi utiču na čitaoce, ako ni mi novinari, s poprilično razvijenim osjećajem za etičnost, distancu, istinu i laž, senzacionalizam i lupetanje, nismo imuni. Ako se njihov narativ pokvareno uvlači i u nas, praveći nam od psihe crvotočinu.

Sasvim spontano i neplanirano sam se o ovome požalila jednoj starijoj i iskusnijoj kolegici koja na sličan način po opisu posla svakodnevno prati medije. Malo iznenađujuće za mene, klimala je glavom kao da sve ovo već zna.

Nije me kritizirala što čitam crnu hroniku (znajući da ne mogu ni da je izbjegnem), nije mi ulijetela sa uobičajenim savjetima: „Moraš ovo i ono, treba zapravo da radiš to i to”. Po izrazu lica vidjelo se da me potpuno razumije, i potpuno neočekivano je podijelila sa mnom jedan svoj strah vezan za njoj blisku osobu.

Strah sličan mom, ako ne i strašniji. Strah u potpunosti indukovan dugogodišnjim čitanjem tabloida.

Nisam sama, proletjelo mi je kroz glavu, i osjetila sam da mi se kugla u grlu smanjuje. Nisam naprosto preosjetljiva i histerična, možda je ovo normalno. Ipak sam htjela da to provjerim:

„Zar ne bi trebalo da smo čvršće? Medijski smo poprilično pismene, inteligentne, zar ne treba da imamo veću profesionalnu distancu prema tome što čitamo“?

„Ali ne može ništa bez posljedica“, odgovorila je spremno. „Da si najzdravija osoba na svijetu, ako si svaki dan godinama izložen kontaminaciji, neminovno ćeš biti otrovan na kraju“.

Imam 30 godina i najmanje dvije dijagnoze koje su u vezi sa stresom. Tu gdje mi je kugla u grlu, tu mi je štitna žlijezda koja je samu sebe počela da razara. Moja divna kolegica ima svoje dijagnoze. Nemajući kako da pomognem ni njoj ni sebi, zahvalila sam joj na razgovoru koji smo imale i podršci koju mi je nenadano dala.

„Sve je dobro dok još osjećamo tegobu“, odgovorila mi je bodreći i mene i sebe, „Suprotno bi bilo nenormalno“.

Nisam imala hrabrosti da to provjerim. Nisam smjela da je pitam da li zaista vjeruje u to.

Izvor: Cenzolovka.rs/KRIK/Marija Vučić