Foto: SERVICES WE OFFER

Krivičnopravni pristup govoru mržnje podrazumijeva tačno definiranje pojma i uvide u zabranu govora mržnje, odnosno, u njegovu inkriminaciju u međunarodnim dokumentima.

Doktorica pravnih nauka i sudinca Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine Ljiljana Filipović u svom radu pojam govora mržnje određuje s obzirom na slobodu izražavanja i zagovara ekstenzivnu definiciju prema kojoj je govor mržnje onaj govor kojim se širi, podstiče, promiče ili opravdava rasna mržnja, ksenofobija, antisemitizam, agresivni nacionalizam, etnocentrizam ili vjerska netolerancija, nego i netolerancija po bilo kojem drugom osnovu koja može voditi diskriminaciji drugoga.

Nakon utvrđivanja međunarodnopravnih osnova za zabranu govora mržnje i za krivičnopravno sankcioniranje, analizira se sadržaj inkriminacija govora mržnje u Bosni i Hercegovini.

S obzirom na složenu državnu strukturu i podijeljenu nadležnost, inkriminacija je provedena u četiri važeća krivična zakona u BiH. Svi zakoni inkriminiraju izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje.

Autorica navodi primjere iz sudske prakse koja pokazuje kako tužiteljstva i sudovi mogu suditi za ova krivična djela, a da pri tom ne krše slobodu izražavanja iz člana 10 Evropske konvencije o ljudskim pravima.

Napomenula je da upravo podijeljena zakonodavna nadležnost u krivičnopravnoj materiji između BiH i entiteta i Brčko distrikta BiH rezultirala je neujednačenom krivičnopravnom regulacijom govora mržnje u važećim krivičnim zakonima.

Zakoni su ograničeni na izazivanje ili raspirivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje, ova krivična djela ne omogućavaju krivičnopravni odgovor na izazivanje i raspirivanje mržnje zasnovane na drugim osnovama netolerancije. U tom smislu, smatra autorica, ona ne predstavljaju dostatan krivičnopravni odgovor govoru mržnje.

Dosadašanja sudska praksa u primjeni ovih krivičnopravnih odredaba u odnosu na govor mržnje na internetu i elektronskim medijima, koja se ne ograničava samo na stavove redovnih sudova, nego obuhvata i stavove Ustavnog suda BiH i Evropskog suda za ljudska prava, pruža i tužiteljstvima i sudovima potreban orijentir u njihovoj praktičnoj primjeni kako osude za ova krivična djela ne bi predstavljale kršenje slobode izražavanja.

Krivični zakoni Federacije BiH i Brčko Distrikta govor mržnje inkriminiraju i krivičnim djelima neovlaštenog posjedovanja ili ugrožavanja javnog reda putem radio ili televizijske stanice.

Zakonski opisi ovih krivičnih djela kao jednu od alternativno propisanih radnji učinjenja određuju korištenje govora mržnje uz grubo kršenje standarda profesionalnog ponašanja medija i novinara, ali ovi zakoni ne određuju značenje pojma „govor mržnje“.

O tome na koje oblike mržnje bi se mogle odnositi ove inkriminacije može se zaključiti iz akata samoregulacije pružatelja audiovizuelnih medijskih usluga i medijskih usluga radija, dodaje Filipović.

Iz odredaba Kodeksa o audiovizuelnim medijskim uslugama i medijskim uslugama radija koje se odnose na govor mržnje može se zaključiti da se govorom mržnje smatra izazivanje i promicanje mržnje zasnovane, osim na nacionalnoj, rasnoj i vjerskoj osnovi, i na drugim osnovama koje mogu voditi diskriminaciji.

– Zbog zahtjeva da se radnja učinjenja preduzima grubim kršenjem standarda profesionalnog ponašanja medija i novinara, primjena ovih krivičnopravnih odredbi je ograničena na one na koje se ti profesionalni standardi odnose i to samo u odnosu na radio i televizijske stanice – zaključuje autorica.

Time je jasno izražena nekonzistentnost, u okvirima istih zakona, u krivičnopravnoj regulaciji govora mržnje u pogledu oblika, odnosno osnova govora mržnje koji podliježu krivičnopravnim sankcijama.

Kako u svom radu zaključuje doktorica pravnih nauka Ljiljana Filipović, poguban učinak govora mržnje na društvenu toleranciju kao uvjet opstanka i prosperiteta svake zajednice nameće potrebu stalnog preispitivanja krivičnog zakonodavstva i prakse u ovoj materiji.

Na to ukazuje i okolnost da BiH, u pogledu kriminalizacije govora mržnje na elektronskim medijima i na internetu, nije izvršila obaveze koje proističu iz Dodatnog protokola uz Konvenciju o kibernetičkom kriminalu, te ni sve obaveze iz Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije.

Izvor: Fondacija Centar za javno pravo

Tagovi: