Foto: Ilustracija/Analiziraj.ba

Piše: Borislav Vukojević

Aplikacija FaceApp, iako je nastala 2017. godine, tokom jula 2019. je ponovo dospjela u fokus pažnje globalne javnosti zbog novog #FaceAppChallengea: izazova u kojem se korisnici interneta pozivaju da se poigraju svojim fotografijama. Naime, ova aplikacija ima mogućnost da „predvidi“ kako ćemo izgledati za nekoliko decenija. Ipak, većina fotografija koje se propuste kroz ovaj filter nisu toliko unikatne, jer se po pravilu dodaje nekoliko sijedih, pokoja bora i slično. Pa čemu, onda, tolika fama oko ove aplikacije?

Najviše prašine FaceApp je podigao u prethodnih nekoliko dana, kada se pojavila informacija kako su aplikaciju kreirali Rusi i kako su propisane veoma čudne postavke privatnosti. Ovaj strah se širio velikom brzinom, jer većina tekstova na našem jeziku preuzima senzacionalistički diskurs u kojem je vrijeme za paniku: FaceApp dobija prava na naše fotografije i može s njima da radi šta želi! Međutim, da li je to tako jednostavno?

Facebook ima isti problem

Facebook kao jedna od najstarijih društvenih mreža ima iste probleme kao FaceApp. Široj javnosti stručnjaci već dugo skreću pažnju da budu oprezni s dijeljenjem fotografija putem ove društvene mreže, jer su postavke o autorskim pravima široko postavljene. Naime, Facebook svakako ne može preuzeti nečija autorska prava na fotografije i drugu svojinu, ali može sljedeće: omogućiti svima, pa tako i sebi, da koristi tuđe fotografije.

Ako dublje analiziramo postavke privatnosti na Facebooku, one su gotovo identične onima na FaceAppu: „Facebooku se garantuju neekskluzivna, prenosna, besplatna, globalna prava na sav sadržaj koji korisnici dijele.“ „Besplatna prava“, prema sajtu Howtogeek.com, znače da se Facebooku garantuju prava korištenja sadržaja bilo gdje u svijetu, a da korisnik nema pravo da dobije finansijsku naknadu. Slično je s terminom „prenosnih prava“, jer ona garantuju Facebooku pravo da prebaci licencu na treće lice – opet, bez dozvole korisnika.

Dakle, kao što vidimo u prethodnom pasusu, Facebook je jako dobro upakovao svoje postavke privatnosti tako da, navodno, ne polaže pravo na tuđu intelektualnu svojinu, ali indirektno, ipak, ima pravo da koristi sve bez znanja korisnika! Nije šija nego vrat, rekli bi skeptici. Ono što ide na ruku Facebooku jeste velika ograda u tome da on nikoga ne prisiljava da fotografije ili drugi sadržaj dijeli javno: postoje opcije kao što su „podijeli samo prijateljima“ i slično. U tom slučaju ne vrijede maločas navedena pravila.

Facebookov primjer nam govori da oni koriste široko postavljen argument kontrole kao jedini mjerodavan: korisnik sam definiše šta će ova društvena mreža moći s fotografijom. Međutim, postavlja se pitanje da li su korisnici izigrani kada globalna kompanija u prevodu kaže: vi imate autorska prava, ali mi možemo da zarađujemo od vašeg autorskog prava!

FaceApp: Druga strana priče

Prije nego se pozabavimo pozadinom priče o FaceAppu, ovdje navodimo kratku rekapitulaciju priče o „zloj ruskoj aplikaciji koja krade naš identitet“: na Twitteru, Facebooku i drugim društvenim mrežama u Bosni i Hercegovini (ako pratite profile ljudi iz ovog regiona) širi se priča kako je FaceApp kradljivac podataka, jer instaliranjem aplikacije se daje pravo ovoj ruskoj kompaniji da pristupi svim fotografijama na telefonu ili uređaju korisnika.

Ako pogledamo dio teksta koji govori o pravima FaceApp aplikacije, nalazimo sljedeće: „FaceApp ima nepovratno, neekskluzivno, besplatno prenosno pravo na sadržaj koji se objavljuje.“ Autor ovog teksta nije iz pravničke struke, ali čistim logičkim poređenjem je jasno da se ova konstatacija privatnosti ne razlikuje od one Facebookove. To, svakako, ne znači opravdanje FaceApp aplikacije, ali ovo iznosimo kao činjenicu da se spriječi histerija: ovo nije ništa što do sada nismo vidjeli.

Magazin Forbes navodi primjer Roberta Baptistea, koji je instalirao aplikaciju i pratio gdje se šalju fotografije koje je odabrao. Ovaj francuski sajber-ekspert je otkrio da je FaceApp uzeo samo fotografiju koju je lično definisao, a ne druge sa njegovog telefona. Takođe, on otkriva da su serveri uglavnom locirani u Americi, a ne Rusiji, tako da priča o „ruskim zlim kompanijama“ pada u vodu.

List Washington post uradio je svoju analizu situacije tako što je kontaktirao direktora aplikacije Jaroslava Gončarova. Iako se ni njegova strana ne treba uzimati kao apsolutna istina, ovdje je rezimiramo kako bi javnost imala cjelokupan uvid. Naime, Gončarov tvrdi da se samo odabrane fotografije obrađuju u „cloudu“, dok se ostatak fotografija ne provjerava. On takođe podvlači ono što smo maločas analizirali, a to je da pravo korištenja fotografija ostaje prema strogo definisanim pravilima za sve, a ne samo za njegovu kompaniju. Na kraju, on priznaje da se brisanjem aplikacije fotografije ne brišu odmah zbog praktičnih razloga, a da bi se to učinilo, potrebno je da korisnik prijavi problem aplikaciji, navodeći ključnu riječ „privatnost“ u predmetu zahtjeva.

Koja je poenta priče o privatnosti na internetu?

Kao što su mnogi autori na portalu analiziraj.ba pisali, ukoliko se internet koristi bez kontrole i ukoliko se neoprezno krećemo društvenim mrežama koje su po pravilu kapitalističke tvorevine, svaka priča o histeriji je suvišna. Na primjer, ukoliko nam je uključena lokacija na Google mapama i ukoliko sve fotografije na Facebooku objavljujemo javno, čemu histerija za FaceApp? Google zna kuda se krećemo pa da nam servira reklame, Facebook može da koristi naše fotografije za bilbord na Panami, FaceApp može isto to.

Poenta priče o privatnosti na internetu mora biti cjelovita i sistemska, te se tako treba usvajati i kod svih korisnika – potrebno je imati nešto što možemo nazvati „internetskim kodeksom“. Taj internetski kodeks sadrži pravila o tome šta je sve potrebno kako bismo izbjegli napadnost globalnih konglomerata koji se bore za naše podatke i našu pažnju.


Tekstove s portala analiziraj.ba uz obavezno navođenje linka na izvorni tekst, dozvoljeno je prenositi tek 24 sata nakon objavljivanja