Foto: Vox

Američki Apelacioni sud donio je odluku koja je izazvala mnogo reakcija na globalnom nivou, ali je kod nas u Bosni i Hercegovini prošla prilično nezapaženo. Presudom se ustanovljava da Donald Trump nema pravo da blokira ljude na svom Twitter profilu. Da li Apelacioni sud krši ljudska prava američkog predsjednika? Zar internet nije slobodan medij kako se priča već više od 20 godina? Kako neki sud može bilo kome zabraniti neku radnju na internetu ako je u pitanju privatni profil?

Obrazloženje Apelacionog suda je da Trump nema pravo da narušava Prvi amandman građanima i na taj način da ih spriječi da vide njegove poruke. „Ustav ne dozvoljava Trumpu da isključuje građane iz inače otvorenog dijaloga samo zato što iznose stavove sa kojima se on ne slaže“, prenosi Independent. U ovom procesu, Donald Trump nije negirao blokiranje određenih osoba, ali se branio stavom da je u pitanju njegov privatni profil i da se ovom tužbom krše njegova prava.

Međutim, ova presuda nije potpuno jasna, jer Apelacioni sud nije eksplicitno naveo da svi javni službenici nemaju pravo da blokiraju korisnike na svojim privatnim profilima. Takođe, nisu objasnili da li se slične posljedice odnose na kompanije koje posjeduju društvene medije. Ipak, ono što je jasno objašnjeno jeste da Trump ne može da koristi argument privatnog profila, jer je iz njegovog nastupa na Twitteru jasno i nedvosmisleno da on koristi ovu društvenu mrežu kao javni službenik.

Približavanje javne i virtuelne sfere

Navedena presuda je posebno značajna za američku populaciju, ali kakve su implikacije na opšte poimanje interneta, javnosti i demokratije? Zamislimo ovakav scenario: Donald Trump organizuje konferenciju za novinare na kojoj govori o svojim državničkim poslovima i aktuelnim političkim pitanjima. Na toj konferenciji on kaže kako određeni novinar mora napustiti konferenciju, jer se ne slaže sa njegovim pitanjem. Nakon toga novinar tuži Trumpa, a američki predsjednik se brani argumentom kako je on to imao pravo uraditi, jer je u pitanju njegova privatna konferencija.

Presuda Apelacionog suda ustvari zastupa argument da javni službenik, koji je demokratski (manje ili više, ali to je tema za drugi tekst) izabran od strane građana, nema pravo na privatnost prilikom obavljanja javnih poslova. Naime, ista stvar se vezuje za onlajn, virtuelnu sferu: ako se javni službenik na nekoj društvenoj mreži eksplicitno ponaša kao da obavlja svoj posao, onda za njega važe ista pravila kao u „realnosti“. To ustvari znači da se virtuelna i javna sfera izjednačavaju po važnosti, što je prije deset godina bilo nezamislivo.

Poimanje interneta kao legitimne javne sfere znači da se online identiteti javnih službenika polako institucionalizuju, ali ne na način da je dovoljno naznačiti da se radi o privatnom ili poslovnom profilu. Građani su tu u prednosti, jer oni prosuđuju da li neki javni službenik nastupa privatno ili poslovno: ukoliko javni službenik koristi profil na kojem piše da je privatni, ali šalje samo poslovne poruke u smislu fotografija sa događaja, javnih obavještenja, saopštenja za javnost – onda građani „institucionalizuju“ njegov ili njen profil i poistovjećuju ga sa „realnom“ javnom sferom.

Ukoliko slična praksa zaživi i šire od SAD-a, to eksplicitno znači priznavanje ljudskih prava na internetu, što je godinama problem, pogotovo ako se osvrnemo na govor mržnje kojeg je gotovo nemoguće regulisati u virtuelnom prostoru.

Sloboda na internetu

Presuda takođe adresira i pitanje slobode na internetu, odnosno da li su građani i javni službenici jednako slobodni u virtuelnom prostoru. Iako je u pitanju kompleksan problem, Apelacioni sud SAD-a zastupa stav da je sloboda građana na prvom mjestu, jer javni službenici imaju obavezu prema onima koji su ih birali. Kao što smo ranije naveli, niko javnim službenicima ne brani da imaju privatne profile, ali onda strogo moraju razdvojiti dijeljenje informacija u privatnom svojstvu i svojstvu javnog službenika.

Donald Trump koristi Twitter, koji mu omogućava kao i svakom korisniku da se upusti u informisanje ili dijalog na internetu. Američki predsjednik je u trenutku kandidature privukao veliku pažnju na svoj Twitter profil, gdje je svaki njegov stav postao vijest. Međutim, onog trenutka kada je izabran za predsjednika, njegova sloboda se limitira: ako i dalje koristi profil u poslovnom smislu, on svoj legalitet i legitimitet prenosi u virtuelnu sferu i mora uvažiti Prvi amandman. Kao što ne može u realnosti zaustaviti nekoga da postavlja pitanja, da javno negoduje, da javno hvali – isto tako ne može nekoga blokirati na Twitteru, jer građani koji su ga izabrali imaju pravo na demokratsku participaciju.

Razmjena blokiranja između građana i javnih službenika

Korisnici Twittera u Bosni i Hercegovini mogu primijetiti da javni službenici svako malo nekoga blokiraju, da li zato što se neko „usudio“ postaviti neko intrigantno pitanje ili je možda iznio lično uvrede ili neki oblik necivilizovanog govora. Pozivajući se hipotetički na presudu Apelacionog suda SAD-a, ako je profil javnog službenika eksplicitno poslovni, onda možemo reći da se narušava transparentnost demokratski izabrane vlasti (naravno, ako je u pitanju govor mržnje, ovo pravilo ne bi trebalo da važi). Ipak, ovdje postoji još jedna situacija koja je izražena u BiH, ali vjerovatno vrijedi i za šire područje.

Transparentnost vlasti, pa tako i javnih službenika, podrazumijeva i transparentnost građana, tj. da građani svojim realnim identitetom stoje iza svog profila. Međutim, postavlja se pitanje šta u situacijama kada se javni službenici nose sa negodovanjem tzv. skrivenih profila? To je najčešći argument javnih službenika na Twitteru u BiH: ako neko kritikuje ili oštro napada, onda je potrebno da diskusija bude ravnopravna, a šta internet omogućava.

Sa druge strane, problem virtuelne diskusije u BiH nisu skriveni profili, nego nepostojanje želje za uključivanjem građana u razgovor. Na primjer, određeni političar koristi Twitter kao svoj bilten: objavljuje fotografije, odluke, obećanja, ali ignoriše pitanja ili pozive na interakciju u odgovorima. U takvoj situaciji, često je jedina prava „komunikacija“ razmjena blokiranja između građana i javnih službenika.

Međutim, to ne treba da čudi, jer je besmisleno očekivati da se u državi u kojoj se guši svaka kritika u javnosti – ona bezuslovno garantuje na internetu. Odluka Apelacionog suda o kojoj smo govorili je dobar putokaz kuda se svijet globalno kreće kada je u pitanju institucionalizacija interneta, a na građanima i vlastima u BiH je odluka da li će svojevoljno uvažiti najbolje preporuke.


Tekstove s portala analiziraj.ba uz obavezno navođenje linka na izvorni tekst, dozvoljeno je prenositi tek 24 sata nakon objavljivanja