Foto: vijesti.rtl.hr

“Zašto bi mi u našoj domovini bili građani drugog reda, […] a oni ne?”, jedan je u kontekstu ovog teksta krajnje ilustrativan komentar sa bh. društvenih mreža, napisan u reakciji na poprilično uznemirujuće snimke iz Unsko-sanskog kantona, u kojima bh. policija sprovodi kolonu migranata i izbjeglica u kamp Vučjak. Kolona je, naime, formirana tako da ljudi, jedan po jedan, ruke drže na ramenima osobe ispred, pa itekako podsjećaju na ratne zarobljenike, a ne na osobe s pravom slobode kretanja, kako nalaže zakon. Vučjak je, ako slučajno niste upućeni, bivša deponija u blizini granice s Hrvatskom, gdje su redovan obrok, pristup toaletu i pitka voda misaona imenica, a stotine ljudi se tušira iz jedne jedine cisterne.

Zato ovaj komentar posebno bode oči: najvjerovatnije je napisan iz kakvog-takvog krova nad glavom, iz udobnosti vlastitog doma i dnevnog boravka ili radne sobe, i sve su prilike da je njegov autor prije sit negoli gladan. Ipak, ovakav komentar bi bilo besmisleno i beskorisno osuditi, već ga treba pokušati razumjeti. Moguće je da je tipkaroš htio reći da bi se migranti i izbjeglice trebali ponašati u skladu sa redom i zakonom. Sve i da nije, i da je doslovno mislio ono što je rekao, međutim, govori nam da su na slike neuhranjenih, prljavih i svakim mogućim zlom pogođenih ljudi u zarobljeničkim kolonama, prisutne dvije emocionalne reakcije: prva, na osjećaj vlastite obespravljenosti u svojoj državi, i druga u kojoj empatiju zamjenjuje kratkovidost izazvana “Drugošću” migranata. U svemu tome, logici da niko ne bi trebao biti građanin drugog reda teško da ima mjesta.

Egzotični i strašni

Biti “Drugi”, i biti nepoželjan, nije nešto načelno novo u našem društvu. Ne moramo ići dalje od primjera našeg odnosa prema Romima da bismo shvatili da u BiH – što, opet, nije fenomen specifičan samo za nas − ne gajimo pretjerano pozitivno mišljenje ni emocije prema ugroženijim od sebe. Jedno od mogućih objašnjenja leži u činjenici da se u postdejtonskoj Bosni dobar dio nas također osjeća ugroženo. Ekonomska, društvena i druge nesigurnosti dovele su do toga da stotine hiljada naših građana i građanki u protekloj deceniji i sami potraže sreću negdje drugdje, mahom u zemljama Zapadne Evrope. I mi smo, dakle, nečiji ekonomski migranti.

Ugroženiji od nas, međutim, imaju tu nesreću da smo na skali moći mi ipak iznad njih. Jedini lijek za hroničnu obespravljenost osjećaj je moći; nadmoćnost nad migrantima i izbjeglicama daje dobar privid da smo, eto, i mi superiorniji u odnosu na nekoga. A nama su još pritom došli oni koji su istorijski najčešće “Drugi” – dakle, strana tijela koja ne pripadaju našem društvenom “Ja” – mahom nekadašnji kolonijalni subjekti, predmet orijentalizacije, egzotični a strašni.

Zato priči o klasičnoj mržnji ovdje možda ni nema mjesta, jer da bi se istinski mrzilo, moralo bi se dobro poznavati gradivo o onome koga mrzimo. Bijes je radije rezultat straha od nepoznatog za koje smo iracionalno ubijeđeni da nam želi zlo, samo ako se domogne jednakih pozicija. To, naime, predstavlja ksenofobija u odnosu na naš jedva površni i većinom anegdotalni rasizam. Lijek za fobiju nije razum, ali bi mogla biti empatija. No, čini se da smo olako zaboravili, ili prije će biti potisnuli, vlastito iskustvo od prije četvrt stoljeća. Ne pomaže činjenica da smo i mi bili “Drugi”, jednako prljavi, neuhranjeni i zlom pogođeni, i nerijetko dočekani sa jednakim podozrenjem, gdje se jedina razlika ogleda u tome da je naša reakcija manje delikatna i ne baš u rukavicama. Ne pomažu ni sjećanja na (navodne) znakove po bečkim tramvajima u kojima se “Bosanci mole da ne kradu”, ili druga anegdota, po kojoj su danske robne kuće morale uvesti alarme na vratima tek nakon što su shvatili da im naše izbjeglice kradu i kroz dotad nebranjena vrata iznose televizore, frižidere i ostalu bijelu tehniku.

Od opšteg do opšteg

U čitavoj priči postoji jedan puno veći problem: naše povremeno gunđanje o migrantima i izbjeglicama u međuvremenu se pretvorilo u sistematsko i opšteprisutno vjerovanje da se radi o nekadašnjim ISIL-ovcima, silovateljima i ostalim kriminalcima spremnim da nas izbodu, siluju i na kraju raznesu skupa sa sobom. Logički skok potreban da se od vrlo kompleksne grupe, što po pitanju motiva za emigriranje, što po spolu i starosnoj dobi, napravi univerzalni urnek mladog i snažnog krvoloka koji će kadli-tadli početi da sije smrt i užas po jednoj Bosni, i to bez ikakvog motiva i razloga, posebno je profitirao upravo od društvenih mreža, ali i od medijskih napisa.

Sjetimo se samo priče po kojoj migranti u Bihaću hvataju i jedu patke, uz opasku tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova USK-a Anela Ramića kako ga ne bi čudilo da “počnu jesti i sami sebe”. To se ispostavilo netačnim, baš kao i druge priče koje smo ranije analizirali, poput one u kojoj se napad trojice migranata na građanina u sarajevskom tramvaju ispostavio kao slučaj samoodbrane od lokalnog kriminalca i džeparoša. Ili o raciji MUP-a KS u kojoj su zaplijenjeni droga, oružje i novac, o kojoj nisu znali ni u samom MUP-u. O ISIL-u praktično nema govora: od deset hiljada ljudi koji su ušli u BiH od početka ove godine, samo pet je identificirano i zadržano kao osobe dovedene u vezu sa terorističkim organizacijama. Dovesti nekog u vezu sa terorističkom organizacijom, pritom, nije isto što i naći teroristu: kako je još u februaru pojasnio Žurnalov Avdo Avdić, to samo znači da su njihovi otisci prstiju nađeni u bazi podataka koja uključuje područja pod kontrolom ISIL-a.

Kako su se njihovi otisci našli gdje su se našli, posao je za sigurnosne službe, a ne za medijsko spekuliranje, reklo bi se, pogotovo znajući da bilo kakvo generaliziranje stvara dalji animozitet. Vrhunac bespotrebnog sijanja straha, međutim, otjelovio se u postojanju anonimnog portala Antimigrant.ba: od etiketiranja migranata i izbjeglica “hordama”, do video klipova nasilja nad osobama druge rase bez ikakvog konteksta sa komentarom da se tako “brani životni prostor”, na Antimigrantu se teško može naći izbalansiran, objektivan sadržaj, te kako i sam naziv sitea kaže, poenta je u “anti”.

Poluinformacije i žestoki naslovi

Autori/ce se ne libe već u naslovu kvalificirati migrante i izbjeglice, od procjene broja onih koji klanjaju, do naslova iz maja ove godine “Tuzlaci donose migrantima sehure a migranti spavaju”, te su primjetne brojne netačnosti, poput navoda da je BiH “uzela ogromne pare iz EU”. Novac Evropske unije, naime, jeste dodijeljen za pomoć migrantima u BiH, ali njime raspolažu i upravljaju IOM i UNHCR; da se ne radi o ogromnim parama jasno je iz toga da je devet miliona eura dodijeljenih u protekloj godini jedva dovoljno za upravljanje i vođenje postojećih kampova i druge vidove pomoći.

To autore na Antimigrantu nije spriječilo da također objave tekst naslova “Najveća ilegalna trgovina ljudima u historiji, u režiji IOM-a”. Dokaz: video sa društvenih mreža o koloni migranata u pokretu prema Vučjaku sličnoj onoj s početka teksta. Teorija zavjere potkrijepljena dekontekstualiziranim videom iz Krajine samo je jedan primjer; “Masoni su zapovjedili Evropi uvoz migranata” još je indikativniji ubjeđenju osoba koje vode ovaj portal da su se sve postojeće i izmišljene svjetske sile urotile da nas upropaste tamnoputom hordom koja dolazi da nas ubije u pojam mrkim pogledima i velikim putnim torbama iz kojih bi svakog časa mogao iskočiti Abu Bakr Al-Baghdadi. U to nas, između ostalog, ubjeđuje i kolumnista Antimigranta, Fatmir Alispahić. Iako bi se postojanje portala poput Antimigranta moglo razumjeti u kontekstu ranijespomenutog očaja postojanja u BiH i transfera problema sa onih odgovornih na amorfnu migrantsku masu lišenu identiteta i samim tim i potrebe za empatijom – jer je to daleko lakše – količina mržnje, što otvorene, što skrivene, koju portal Antimigrant proizvodi, mada bi se njome pokušala opravdati, teško da potpada pod slobodu govora.

Dokle seže naša sloboda govora? Jedan vrlo jednostavan logički ogled kaže da, recimo, ne biste trebali moći u šali uzviknuti “Vatra!” u prepunom pozorištu, jer sprječavanje stvaranja panike i mogućeg haosa važniji su u odnosu na vaše pravo da se ponašate kao budala. John Stuart Mill ovo naziva “principom štete”: jedina situacija u kojoj se opravdano koristi moć nad bilo kojim članom civilizovanog društva, kaže Mill, jeste da bi se spriječila šteta prema drugima. Pritom, svaki izgovor o tome da se radi o hegelijanskoj dijalektici, gdje različiti stavovi u diskursu dovode do novog razumijevanja problema, ne pije vode ako jedan od tih stavova hrani mržnju i sije strah. Ako je rezultat nečije slobode govora oduzimanje tuđih sloboda, na koncu, onda je i ta sloboda samo privid, baš kao i osjećaj moći.


Tekstove s portala analiziraj.ba uz obavezno navođenje linka na izvorni tekst, dozvoljeno je prenositi tek 24 sata nakon objavljivanja