Foto: Analiziraj.ba

Ovih dana smo mi roditelji djece s poteškoćama ponovno u fokusu zbog problema u kojima su se našla naša djeca na Kantonu Sarajevo.

Pisali smo Vladi i Skupštini, detaljno obrazložili naše probleme i zahtjeve, prikupljali peticiju podrške naših sugrađana na ulici, govorili u medijima, zakazali proteste,  imali sastanke sa zvaničnicima i sve ukrug, uobičajeno, kako to činimo već godinama.

Od nadležnih nismo, nažalost, dobili nikakvu povratnu informaciju, sem da je namjera Vlade da „jača institucije“, da ima dobru volju, da želi, ali eto problema je napretek, pa nikako da i djeca stignu na red.

Cijeli svijet, shodno UN-ovoj Agendi o održivom razvoju i iskorjenjivanju siromaštva, međunarodnim konvencijama o pravima djece, te pravima osoba s invaliditetom, ide u smjeru deinstitucionalizacije, ali eto, naša zemlja, kantoni, gradovi bi da jačaju institucije.  Institucije kod nas služe da se u njih proslijede „sveti budžeti“, pa na taj način naša glomazna administracija opstaje i isisava život progresa i napretka ove zemlje. Novac koji dajemo mi građani ove zemlje troši se na način da ta administracija može opstati, pa posmatrano sa građanskog aspekta, Vlada plaća samoj sebi i svojim ispostavama, koje se zovu javne institucije, pri tome ignorišući potrebe građana koji su donosioci tog novca.

Užasi politike

Jedna od institucija u Kantonu Sarajevo u kojoj su smještena djeca s poteškoćama u razvoju od 18 mjeseci do sedam godina je tako „uređena“ da nema pristup za djecu u kolicima, djeca nemaju obezbijeđen niti jedan obrok dnevno, njih 120 ima samo jedan toalet, a njihovi roditelji su prije samo nekoliko mjeseci morali stajati pred Vijećem Općine, čija je zgrada, i moliti da im djeca ostanu tu do kraja školske godine. Isti oni roditelji koji trebaju svaki vid podrške i pomoći, stalno i iznova bivaju ponižavani od jednog do drugog nivoa vlasti, kao ping-pong loptice kojima se ovi poigravaju. Moćna taktika vladajućih „otaca“, zar ne? Borite se kao lavovi, pa kad dobijete mrvice – bit ćete sretni.

Postoje činjenice još gore od navedenih (vjerovali ili ne), a to je da smo zapravo mi roditelji sve to navedeno obezbijedili, pa je institucija registrovala predškolsku djelatnost, pa im je zgrada dodijeljena, pa su se onda počeli zadovoljavati politički apetiti „uhljebljavanja“ podobnih kadrova i nastao je nepregledan niz problema kakvih normalan čovjek nikada ne bi mogao zamisliti. Gadosti bez granica. Ne preza se ni od čega kad su u pitanju novac i uhljebljenje u BiH. Kakva djeca, prava, obaveze, učenje, rehabilitacija, nauka, tehnologija, tehnika, moral, čast…

Za to vrijeme u našem gradu su se desili izbori, promjena vlasti i nova obećanja. Prošlo je evo šest mjeseci i dočeka nas ona narodna „obećanje, ludom radovanje“, jer ne da stojimo u mjestu, nego je situacija takva da djeca trenutno nemaju ni kud ni kako. Čekaju!

Molili smo Vladu bezbroj stvari, dokumentovali, pisali, slali, obrazlagali, ali ništa. Vladin sektor ne vjeruje nevladinom. Baš u jednom od razgovora jedan ministar reče: „Ja više vjerujem školi negoli NVO-u.“ Onako, gledam i mislim, ako je ovdje pitanje vjerovanja, ko kome šta vjeruje, a ne činjenica, onda zbilja govorimo zidovima. A činjenice kažu slijedeće: prema istraživanju Svjetske banke, djeca u BiH u školu aktivno idu 11,7 godina, što je na posljednjem mjestu u Evropi. Govorimo o općem obrazovanju. Za specijalno niko ni ne postavlja pitanje. Kada se tih 11,7 godina prilagode kvalitetnim programima i danima provođenja istih, djeca se, po mjerenju Svjetske banke, obrazuju 8,6 godina što je najniža stopa u regionu, i najniža u Evropi, te jedna od najnižih u svijetu. Mora da smo jako ponosni kad sopstvenoj djeci režemo krila i s takvim ih obrazovanjem šaljemo po svijetu da budu jeftina radna snaga.

Specijalno obrazovanje

Da se vratimo „specijalnom obrazovanju“ kod nas. Dijete u jednoj instituciji dobije jednom, dva ili tri puta sedmično po sat ili dva da prisustvuje nastavi. Nebrojena su pisana svjedočenja roditelja o tome. Izgovor kako dijete „ne može iz zdravstvenih razloga“ podnijeti više je uvriježen, ukorijenjen i „zabetoniran“ u budžetskoj stavci garantovanih primanja onih koje sam spominjala već u ovom tekstu, pa je u njihovoj naknadi uračunata i „opasnost na radu“. Zamišljam kako dijete iz kolica naglo skače i razbija svoju učiteljicu i, moram priznati, zločesto se smijem.

Na moju zabrinutost, kako da sopstveno dijete ne izložim regresiji i padu teškom mukom, tokom pet godina krvi i znoja, stjecanim vještinama, kad u redovnoj školi krene na nastavu kao prvačić i bude tamo 2,5 sata – dobila sam odgovor da je to „naš standard i oni ni ne mogu više“. Rekla sam da je to vrlo pogrešan standard i da, recimo, u Italiji djeca iste dobi provode šest sati u školi. Nisam dobila odgovor.

No, mi roditelji, iako pod stalnim pritiskom, umjesto odgovora koje tražimo, dobijamo pitanja i brigu nadležnih je li ovo iza nas stoji neka politika, politička partija, vršimo li politički pritisak. Sve češće se čuje kako „rušimo vladu preko fejsbuka“. Valjda je tako efikasnije, utabana staza spinovanja, jer lakše je spinovati nego  pripremiti materijale za tematsku sjednicu skupštine. Da bi se pripremilo, trebaju se iznijeti i neki konkretni prijedlozi, eventualni prijedlozi za izmjene i dopune zakona, pročitati nešto i napisati, upregnuti neke timove da se bave svojim poslom… Razmišljam o tome da li ti ljudi zaista misle da je vlast najbitnija i da bismo se mi ikada bavili njima. Zaista imaju iznimno visoko mišljenje o sebi naspram ostatka svijeta, osobito onih koji su za njih i glasali pa su tako i došli na tu vlast.

Onda mi sinu istina, sasvim bistro, prvo mi je prošla kroz mozak, potom kroz srce, zgrčila mi i zgnječila emociju, logiku, realnost, sledila me i slomila u trenu. Sasula sam se kao pješčana kula, zrno po zrno, i u grču ustala sa stolice misleći, a zašto su mi noge od olova odjednom i zašto je nebo na mojoj glavi. Sve navedeno je stara, dobro utabana staza za dom Pazarić. Institucija – instituciji. Bitno je da budžet tamo ostaje!


Tekstove s portala analiziraj.ba uz obavezno navođenje linka na izvorni tekst, dozvoljeno je prenositi tek 24 sata nakon objavljivanja