Foto: Ilustracija/Analiziraj.ba

Desetine ljekara i drugog medicinskog osoblja u Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu (KCUS) nisu posljednjih godina bili podvrgnuti mobingu i pritisku uprave… Mnogi od njih nisu odlazili u druge zdravstvene ustanove zato što nisu mogli podnositi takvu vrstu pritiska i šikaniranja… Nije ni prof. dr. Ismet Gavrankapetanović otišao iz KCUS-a zbog mobinga… Nema „materijalnih dokaza“.

Zaboravite, dakle, sve što ste čuli, vidjeli i znali o „događajima“ u Kliničkom univerzitetskom centru u Sarajevu, o čemu su mediji detaljno izvještavali.

Ako se to i dešavalo (mobing, pritisci, prijetnje, odlasci), to je samo zato što su „mediji izvještavali i što je (u skladu s navodima u medijima) formirano javno ubjeđenje da je nakon stupanja tužiteljice na čelo KCU, odnosno upravo iz razloga načina upravljanja bolnicom, značajniji broj liječnika dao otkaz na radna mjesta“.

Uloga medija u stvaranju afere

Već iz ovog citata i spominjanja tužiteljice očigledno je da je tu kvalifikaciju izrekao sud. U pitanju je Općinski sud Sarajevo, odnosno sutkinja Sanja Vučijak, u Presudi za naknadu štete za klevetu, objavljenoj pod brojem 65 0 P 677685 P, od 18. 6. 2019, u predmetu tužiteljice dr. Sebije Izetbegović protiv vlasnika N1 televizije (Adria News BH Production d.o.o.) i advokata Senada Pećanina. Po prvostepenoj presudi vlasnik N1 je u cijelosti oslobođen odgovornosti, a drugooptuženi Senad Pećanin obavezan da plati naknadu štete u iznosu 3.000 KM i odgovarajuće kamate.

Ova je presuda napisana na čak 26 stranica, sa blizu 40.000 znakova (!). Presuda formalno ispunjava gotovo sve zahtjeve predviđene u Zakonu o zaštiti od klevete, iako ih suštinski – negira: na kraju Presude, u zaključcima Suda.

Krajnje upitna pretpostavka koja je dovela do ovakvog ishoda već je citirana u uvodu i odnosi se na „ulogu medija“ u stvaranju afere. Vrijedi citirati taj dio iz Presude (strana 23): „Sud je… utvrdio da su i drugi mediji izvještavali o načinu izbora tužiteljice za direktoricu KCU, njenim kvalifikacijama, te činjenici da je nakon njenog izbora veliki broj liječnika napustio KCU, kao i o načinu upravljanja i raspoređivanja sredstava na KCU, te da je u skladu s takvim navodima formirano javno ubjeđenje da je nakon stupanja tužiteljice na čelo KCU, odnosno upravo iz razloga načina upravljanja bolnicom, značajniji broj ljekara dao otkaz na radna mjesta.“ Ne piše, ali jedini zaključak nakon ovog stava mogao bi glasiti: da mediji nisu o tome pisali, naravno, ne bi bilo „formirano javno ubjeđenje“ i ne bi se javnost brinula zbog odlaska „značajnijeg broja ljekara“…

Sud, očito, smatra da je stvarnost drugačija od one kakvu su u javnosti „stvorili mediji“ i u izjavama za N1 televiziju Senad Pećanin. Takav zaključak Sud temelji na činjenici da (citat iz Presude) „niti jedan od saslušanih svjedoka nije podnio tužbu ni za utvrđivanje nezakonitog prestanka radnog odnosa, niti za diskriminaciju ili mobing, izuzev dr. Gavrankapetanovića“. Ali ni ta (jedina?) tužba nije uticala na odluku sutkinje Vučijak. „Sud smatra da je zakonitost ili nezakonitost smjenjivanja dr. Ismeta Gavrankapetanovića, te stvarni razlog prestanka radnog odnosa istog, ostao neutvrđen“, jer je još u toku sudski postupak za mobing po njegovoj tužbi.

Sud ne vjeruje ljekarima svjedocima

Ako sutkinja Vučijak, razumljivo, ne može odluke temeljiti na osnovu javnih saznanja („formirano javno ubjeđenje“), iako sudije ne žive u vakumu, ako ne mogu odlučivati prije okončanja paralelnih sudskih postupaka koji su povezani, zašto ima različite aršine prema svjedocima u postupku koji vodi?

U toku ovog postupka saslušano je u svojstvu svjedoka tuženog pet vrhunskih ljekara (Ismet Gravrankapetanović, Mirza Biščević, Hasan Tanović, Senad Maksić i Semin Bećirbegović). Svi su bili zaposlenici u Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu, svi su dali otkaz u posljednje dvije godine i svi su potvrdili izjave tuženog advokata Pećanina o mobingu, pritiscima i šikaniranju. Potvrdili su i izjave da je aktuelni šef Ortopedije „ucijenjen“ i da je „pod pritiskom“ povukao potpis na peticiju protiv direktorice, iako je osobno bio inicijator te kampanje.

Ali, za razliku od direktorice KCUS-a i tužiteljice u ovom predmetu dr. Sebije Izetbegović, čija je tužba usvojena gotovo u cjelini (jedino je prepolovljen iznos dosuđene nematerijalne štete sa 6.000 na 3.000 KM), sutkinja Vučijak je zaključila da „Sud nije mogao u tom dijelu pokloniti vjeru“ ovim svjedocima. Zašto? Zato što „nijedan materijalni dokaz ne potkrepljuje ovu činjenicu, čak ni sporna Peticija nije dostavljena sudu na uvid, nije utvrđeno koji su doktori potpisali peticiju, šta su u istoj naveli, te konačno koji su doktori povukli svoj potpis, na koji način i iz kojih razloga“.

Pet vrhunskih ljekara, među kojima su i profesori, koji su, doduše, u međuvremenu udaljeni i sa Medicinskog fakulteta, ne zaslužuju da im „Sud pokloni vjeru“ kao svjedocima u sudskom postupku?! Jer nisu donijeli „nijedan materijalni dokaz“: ni tekst peticije, ni imena potpisnika i onih koji su povukli potpise… I nisu tužili KCUS kad su davali otkaz. Njihove riječi manje vrijede od nekog papira kojem bi Sud, očito bez oklijevanja, poklonio povjerenje. I od tužbe i izjava tužiteljice.

Sud koji je cijelu aferu spreman natovariti na leđa medija („formiranje javnog ubjeđenja“) nije mogao imati drugačiji odnos ni prema ljekarima svjedocima.


Tekstove s portala analiziraj.ba uz obavezno navođenje linka na izvorni tekst, dozvoljeno je prenositi tek 24 sata nakon objavljivanja