Foto: CIO East Africa

Prema ovogodišnjem izvještaju Unije evropskih javnih servisa, građani EU najviše vjeruju radiju i televiziji, dok opada povjerenje u internet.

U modernom svijetu se svako ko objavljuje sadržaje na webu i društvenim mrežama može donekle shvatiti kao neka vrsta “izdavača” koji kreira svoj “brend”, no time se svakako ne postaje novinar, ocjenjuje za Radio Slobodna Evropa suosnivač digitalne agencije NEBO u Atlanti Adam Harel.

“Jer, novinari imaju veoma specifična pravila koja slijede u svom poslu, provjeravaju informacije i rade ono što većina korisnika društvenih mreža ne čini”, kaže Harel u razgovoru o tome koliko internet i društvene mreže utiču na tradicionalno novinarstvo.

Profesor Nikos Panagiotou sa Aristotelovog univerziteta u grčkom Solunu, gdje predaje na odsjeku za masovne komunikacije, kaže da je rezervisan prema tzv. građanskom novinarstvu.

“Skeptičan sam kada je riječ o pojmu ‘građansko novinarstvo’. Činjenica da nešto mogu da objavim ne čini me novinarom. Novinarstvo znači da ste vezani specifičnim etičkim i profesionalnim kodom. Inače bi svi mogli biti ljekari i autmehaničari, ako je kriterijum za to da možete publikovati na internetu. Dakle, ključno je razumjeti da je ono što čini razliku između novinara i onoga ko to tvrdi da jeste – profesionalna etika i kod kojeg se držite u svom poslu. Ako toga nema i samo brojite klikove, onda svi mogu biti novinari”, smatra Panagiotou.

Ključna riječ za održivost medija, i tradicionalnih i onih online, je povjerenje, smatraju naši sagovornici.

“Iako je i ranije bilo lažnih vijesti, sada je taj fenomen profesionalniji i nije ga lako prepoznati i obračunati se s njim. Kako se izboriti s tim? Novinari trebaju biti kompetentni, ne samo u tehničkom smislu, već prvenstveno kvalitativnom. Što znači da moraju imati dovoljno vremena da provjere činjenice. Preovladavajuće ‘copy – paste’ novinarstvo vodi ka umnožavanju lažnih vijesti, jer danas mnogi novinari ne haju za sadržaj, već klikove. Ako se taj koncept ne promijeni, lažne vijesti će na kraju uništiti sam medij koji ih plasira, jer mu se više neće vjerovati”, objašnjava Panagiotou.

Prema majskom saopštenju Unije javnih servisa The European Broadcasting Union (EBU), građani zemalja Evropske unije (EU) smatraju da je radio najpouzdaniji medij za građane EU-a (59 posto stanovništva mu vjeruje), dok polovina građana vjeruje televiziji. S druge strane, internetu vjeruju samo 32 posto građana, a društvenim mrežama 19 procenata, što je pad s 36, odnosno 21 posto u 2014. godini. Izvještaj je ukazao i da po prvi put ima više ljudi koji vjeruju pisanim medijima, nego onih koji u njih nemaju povjerenje.

Kada je riječ o samoregulaciji društvenih mreža koje šire dezinformacije i lažne vijesti, Harel smatra da njihovi vlasnici nisu reagovali dovoljno brzo.

“Sada su ljudi skeptičniji prema tim izvorima nego ranije, i to s razlogom. Njihov odnos su promijenile lažne vijesti koje su ljudi finansijski iskorištavali koristeći društvene mreže i platforme. Za sada je taj problem prepušten platformama koje trebaju da moderiraju sadržaj, ali sa globalne tačke gledišta, gotovo da im je isteklo vrijeme da to učine. A, ako to ne urade, ljudi će početi tražiti da se to reguliše sa državnog nivoa”, očekuje Harel, koji dalji razvoj medija vidi u razvoju medijskih “niša”, odnosno platformi na kojima postoje.

“Platforme moraju ili same sebe regulisati, ili će ih regulisati neko drugi. Kako tehnologija raste, tako se mora mijenjati i naša interakcija s medijima, i to će biti neka vrsta ‘koevolucije’: kako se budu povećavale dezinformacije, tako će se povećavati i kontramjere”, zaključuje Harel.

Dezinformacije i lažne vijesti nisu specifičnost samo društvenih mreža, podložni su im i tradicionalni mediji. U aprilu prošle godine Evropska komisija je predložila dodatne mjere protiv ovakvih pojava kroz Kodeks prakse za rješavanje dezinformacija na internetu, najavu podrške nezavisnoj mreži za provjeru činjenica i aktivnosti na promociji kvalitetnog novinarstva i medijske pismenosti.

Izvor: Glas Amerike 

Tagovi: