Foto: Analiziraj.ba

Po stopi doniranja organa, Bosna i Hercegovina je pri samom dnu, ne samo evropske nego i svjetske ljestvice. Broj kadaveričnih donora na milion stanovnika u njoj je 0,9. Poređenja radi, u Španiji, koja je po tome prva država u svijetu, taj broj iznosi 46,9, a u Hrvatskoj, koja je na četvrtom mjestu, 33. Istovremeno, BiH je po stopi smrtnosti od saobraćajnih nesreća pri samom vrhu evropske ljestvice. U njoj je prošle godine na taj način poginulo 276 osoba. Stopa od 72 smrtno stradalih na milion stanovnika je znatno iznad 49, koliko iznosi prosječna stopa smrtnosti od saobraćajnih nesreća u državama EU. Zašto spominjemo stopu smrtnosti u saobraćaju? Zato što su najčešći kadaverični donori osobe koje u saobraćajnim nesrećama izgube život ili kod kojih nastupi moždana smrt.

Stotine ljudi u našoj zemlji čekaju „najvažniji poziv u životu“ − onaj kojim će im javiti da je za njih obezbijeđen kompatibilan organ za presađivanje. To je spas za one čiji organi su teško oboljeli ili trajno otkazali. Šanse da ga dočekaju su male, znaju i oni. Zbog rijetkih transplantacijskih operacija u našoj zemlji, neki pacijenti svoju šansu traže u inostranstvu, skupljajući novac za visoke troškove liječenja putem medijskih apela za pomoć. Imajući u vidu da je od jednog kadaveričnog donora moguće obezbijediti do osam organa i tkiva za transplantaciju, povećanje stope darovatelja značajno bi povećalo kvalitet života spomenutih pacijenata, kao i njihovih porodica. Mnoge države izračunale su da ih transplantacijska medicina košta dva do tri puta manje u odnosu na troškove dijaliznog liječenja. Radi povećanja stope doniranja organa i tkiva u svrhu liječenja transplantacijom, Federalno ministarstvo zdravstva u saradnji s Udruženjem dijaliziranih i transplantiranih bolesnika FBiH (U DiTB FBiH) i Donorskom mrežom u BiH provelo je jednomjesečnu kampanju Za život – pričaj, podrži, podijeli. Kampanja je završena dodjelom nagrada za tri najbolja kratka filma o ovoj temi koja je održana na UKC-u Tuzla 26. juna. Bio je to povod za analizu uloge medija u informisanju građana o ovoj temi.

Sijanje znanja ili raspirivanje straha?

Način na koji mediji izvještavaju o doniranju organa utječe na stavove javnosti o ovoj osjetljivoj temi. Kvalitetnim informacijama mogu doprinijeti edukovanosti građana o njoj. S druge strane, površno izvještavanje teško će rezultirati većim brojem donora, a senzacionalističke informacije o osjetljivim temama poput moždane smrti ili trgovine organima raspiruju strah s dugoročnim utjecajem na stavove javnosti o doniranju. Među najraširenijima su bojazni od preranog konstatovanja smrti, trgovine organima, preferiranja bogatih i poznatih pacijenata i korumpiranost ljekara.

Strahovi koji postoje među Bosancima i Hercegovcima nisu specifikum ove zemlje. Rašireni su i među građanima razvijenijih država s vrlo uređenim zdravstvenim sistemom. Prikupljanjem konkretnih podataka, traženjem odgovora od predstavnika zavoda zdravstvenog osiguranja, kliničkih centara i drugih nadležnih institucija, razgovorom s pacijentima koji čekaju transplantaciju i onima kojima je organ presađen, ljekarima, ali i vjerskim službenicima mediji mogu pomoći u boljem razumijevanju ove teme sa zdravstvenog, socijalnog, ekonomskog, etičkog i religijskog aspekta.

Afirmativno, ali površno 

Lokalni mediji u Tuzli su na dan kada je svečanom dodjelom nagrada označen kraj kampanje Za život – pričaj, podrži, podijeli izvijestili o tome u afirmativnom tonu, ali deskriptivnim pristupom. Navodi se kako je važno razvijati svijest građana o značaju darovanja organa, opisuje se kampanja brojem „likeova“ i „shareova“ na društvenim mrežama, prenose se izrazi zahvalnosti partnerima u kampanji. Ovakvim izvještavanjem teško je suzbiti predrasude i povećati broj donora.

Cilj kampanje jeste priča, ali ona nakon koje će građani znati više o proceduri darovanja i transplantiranja organa, suzbiti predrasude i saglasiti se s doniranjem organa bliskih osoba u slučajevima moždane smrti, a ne priča o tome koliko je važno pričati o važnosti transplantacijske medicine. Takav je i pristup BHT1 koji je u Dnevniku 3 objavio vijest s tri izjave u kojima se govori o samoj kampanji, a ne o problemima pacijenata, niti mogućim rješenjima. Iz priloga FTV-a u Federaciji danas saznali smo da je oko 330 pacijenata u Federaciji na listi čekanja organa; da UKC Tuzla posjeduje sve kapacitete za presađivanje organa, te kako je jedini problem njihov nedostatak zbog nedovoljnog broja davalaca. U prilogu RTV TK fokus je bio na tome da je UKC Tuzla vodeća ustanova za transplantaciju u BiH.

Zajedničko medijskim izvještajima o ovom događaju je izrazito oslanjanje na predstavnike institucija kao izvore. Kod izvještaja s dnevnih događaja kao u ovom slučaju, to je dijelom i razumljivo. Teško je u kratkom roku doći do pacijenata i drugih građana kojih se ovo tiče. Iako su ljekari, zbog kompetentnosti, najvažniji izvori podataka o ovoj temi, kad god je moguće u priču treba uključiti i pacijente. Takve priče su ne samo zanimljivije nego i uvjerljivije. Ljudi nisu samo racionalna nego i emotivna bića.

Pozitivan primjer je video prilog objavljen na početku kampanje 12. maja u kojem dva transplantirana pacijenta pričaju o ličnim iskustvima prije i nakon transplantacije (FENA). Gradska RTV 7 Tuzla je tokom trajanja kampanje posvetila i 25 minuta otvorenog programa Tuzla danas razgovoru s  transplantiranom pacijenticom. Iz razgovora smo saznali da je Udruženje dijaliziranih i transplantiranih bolesnika FBiH (U DiTB) dugo vremena tražilo od Federalnog ministarstva da pokrene ovakvu kampanju. Takođe, iz ranije objavljenih članaka u kojima je izvor predsjednik ovog udruženja saznajemo o nezadovoljstvu pacijenata zbog neprovođenja izmijenjenog i dopunjenog Zakona o transplantaciji organa i tkiva u svrhu liječenja usvojenog 2017. Kao glavni razlog navodi nerad gotovo svih karika u transplantacijskom procesu − „od Transplantacijskog centra, koji je pri Federalnom ministarstvu zdravstva, do menadžmenta kliničkih centara u Sarajevu i Mostaru, dok je Tuzla jedina svijetla tačka u FBiH kada je transplantacija u pitanju“. I iz priloga RTV TK emitovanog 26. maja evidentno je da nerazvijena svijest građana nije jedini problem. Član transplantacionog tima UKC Tuzla govori o neutvrđivanju moždane smrti kao jednom od ključnih razloga neprovođenja „odličnog Zakona“.

Propitivati, a ne samo prenositi

Ovom analizom nisu identifikovane senzacionalističke ni lažne informacije o temama u vezi s presađivanjem organa kojima mediji u BiH plaše javnost. Primjeri radi, na pad broja donora u Francuskoj tokom 1990-ih godina utjecale su i glasine o trgovini organima. U Belgiji su tome doprinijele objavljivane informacije o tome da se na listi čekanja za transplantaciju nalaze i mnogi stranci.

Mediji u BiH o doniranju organa izvještavaju pretežno afirmativno. Međutim, interes medija izvan Tuzle i TK o doniranju organa je neopravdano mali. Prema podacima Zavoda zdravstvenog osiguranja i reosiguranja FBiH, Fond solidarnosti godišnje planira 36.000.000 KM za dijalizu u FBiH. Ako se godišnjom transplantacijom svakog takvog pacijenta godišnje uštedi 20.000 KM, kako tvrdi predsjednik U DiTB FBiH, onda presađivanje organa, osim zdravstvenih, ima i ogromne ekonomske benefite.

Nadalje, umjesto deskriptivnog, bilo bi efektnije primijeniti analitički pristup ovoj temi. Na primjer, informacija da je UKC Tuzla lider u transplantaciji organa i tkiva u BiH nepotpuna je bez podatka o broju transplantacija na godišnjem nivou. Ako u informativnom prilogu ili tekstu s dnevnog događaja nema vremena za objašnjavanje razloga pada broja transplantacija iz godine u godinu, tema je dovoljno važna za tematski prilog u danima oskudnim događajima. Nije dovoljno navesti citat sagovornika da je razlog za to neimplementiranje Zakona, nego ispitati zašto se Zakon ne provodi, provjeriti koje su čije nadležnosti, a onda predstavnike tih institucija pitati koliko su od toga uradili. Mnogi podaci mogu se naći i u zvaničnim izvještajima i dokumentima dostupnim na internetu.

Institucionalna odgovornost

U medijskim prilozima čiji je cilj podstaći doniranje organa, efektnije su konkretne, emotivne priče u kojima, osim stručnjaka, govore pacijenti ili članovi porodice donora.

U informisanje građana o doniranju organa preporučljivo je, osim medicinskog, uključiti i religijski aspekt. Umjesto spominjanja kako su religije saglasne s doniranjem organa, efektnije bi bilo snimiti izjave predstavnika vjerskih zajednica u kojima će obrazložiti humanost i benefite tog čina iz ugla vjernika.

Kod izvještavanja o osjetljivim temama poput trgovine organima treba provjeriti da li u vezi s tim postoje ikakve prijave MUP-u, Tužilaštvu, u izvještajima kredibilnih nevladinih organizacija, međunarodnih institucija itd. Oglas o prodaji organa na internetu nije dokaz trgovine organima u BiH, a statistički podaci za koje se ne navode države ni period na koji se odnose mogu stvoriti dojam da se odnose i na BiH i onda kada to nije slučaj. Oglas može biti povod za priču odnosno poziv kojim će se provjeriti da li je zaista riječ o osobi koja je ne samo spremna nego i zna kome i kako prodati organ, ili se radi o očajničkom apelu za pomoć ili pak samo o šaljivdžiji.

Zbog poljuljanog povjerenja građana u zdravstveni sistem, bilo bi korisno informisati ih o proceduri identifikovanja pacijenta s liste čekanja kojem će biti presađen organ. Takođe, preporučljivo je podsjetiti javnost na najvažnije odredbe izmijenjenog Zakona iz 2017. uključujući i predviđene sankcije za kršenje zakonskih procedura. Imajući u vidu činjenicu da je u različitim državama potražnja za organima veća od ponude, objašnjenje za poražavajuće mali broj transplantacija u BiH ne može biti samo nedostatak organa niti nerazvijena svijest građana. Uz kvalitetno edukovanje građana o temama u vezi s doniranjem organa, novinari trebaju propitati i institucionalnu odgovornost.

Tagovi: