Foto: Centralna.ba

Koliko se dugo u Bosni i Hercegovini čeka na obećano svjetlo na izlazu iz tunela, najbolje se vidi na plastičnom primjeru neimarske cestogradnje u poslijeratnom periodu. Rekonstrukcija tunela Vranduk između Zenice i Doboja noćna je mora svakog vozača i putnika još od prošle godine, dok se od okolnosti i događaja tokom radova već može napisati pristojna istoriografija, bez obzira što smo tek negdje pri sredini epopeje. A 1.062 metra tunela i prateći mostovi predstavljaju se kao sami čin borbe čovjeka protiv prirode. Cinici bi dodali, i društva.

Ceste Federacije BiH još su od oktobra 2018. u sporu s lokalnim zajednicama, kada je plan za zaobilazni put doveden u pitanje zbog protesta građana. Zaobilaznica kroz centar Zenice pokazala se problematičnom, stvarajući gužve zbog teretnih vozila, građani su tvrdili da pješake, posebno školarce, ugrožava povećan saobraćaj, a u sve se u novembru prošle godine uključio i gradonačelnik Zenice Fuad Kasumović. Tada je Kasumović tvrdio da nikada nije dobio nikakav akt ili dopis o radovima, okarakterisavši upravu Cesta Federacije “veoma bezobraznom i neorganizovanom”. Insinuiralo se i da se upravi javnog preduzeća “žurilo da operu pare”, i već oko samog početka izvođenja radova bilo je ozbiljnih prijetnji da bi građani mogli u potpunosti blokirati radove.

Medijsko koškanje

Odgovor iz Cesta Federacije stigao je 30. novembra. “Ne smatramo da smo postupili ni bezobrazno niti neorganizovano, (već) gradonačelnik Zenice vjerovatno nije upoznat o svim činjenicama”, rekli su u dopisu portalu Klix. Po riječima nadležnih, predstavnici grada Zenice i obližnjih mjesnih zajednica ipak su navodno o svemu bili upućeni na sastanku u oktobru. Dok su se obje strane koškale preko medija, dolaskom zime Vranduk je postao zadnje mjesto na kojem bi se bilo ko poželio naći. Prvi malo ozbiljniji snijeg u decembru rezultirao je zaglavljenim kamionom, zbog kojeg je došlo do pune obustave saobraćaja i kilometarskih kolona 14. decembra. Komesar MUP-a Zeničko-dobojskog kantona Semir Šut tada je bio “iznenađen” navodnom neodgovornošću službi za održavanje cesta, i najavljivao prekršajne prijave.

Već sedam dana kasnije, magla je bila ta koja je stvorila kolone. Dana 24. decembra, opet se pokvario kamion; opet, kilometarske kolone. Dan kasnije, 25. decembra, na sastanku Fuada Kasumovića sa predstavnicima mjesnih zajednica, predsjednik MZ Vranduk Besim Begić objašnjavao je da nisu problem samo gužve. Od uništenih automobila zbog udarnih rupa do divljanja vozača, opet se sve svelo na proteste i blokadu. Možda je tačniji zaključak bio onaj člana Gradske uprave Zenica Mirsada Helega, koji je rekao da su “Ceste FBiH ušle u ovaj projekt prilično nespremno”. Kako i zašto, s obzirom da je rekonstrukcija Vranduka bila dio godišnjeg plana, pitanje je za neku buduću ozbiljnu reviziju.

Već sutradan se našlo rješenje: Vranduk je, tada testno, djelimično pušten u funkciju naizmjeničnim saobraćanjem jednom trakom. “Ampak levo, ampak desno” je možda bila dobra taktika za bronzanu medalju Jure Franka na ZOI 1984., ali nije prošlo ni tri dana, a već se pojavio novi problem. “Bahati vozači pod rotacijama ugrožavaju živote drugih u tunelu Vranduk kod Zenice” glasio je naslov, dok se moglo pročitati i da vozači u kolonama iz suprotnog pravca pretiču druga zaustavljena vozila čekajući na svoj red.

Prva tuča

U martu ove godine je izbila i prva ozbiljna tuča zbog ove taktike, metodom “dva na jednog”. U aprilu, povrijeđeno je dijete koje je prosilo u blizini tunela. Prašina, novi zaglavljeni kamioni, rupe u tunelu iskopane radi usporavanja saobraćaja “zbog sigurnosti radnika” – jer se valjda naučilo da vozačima nije za vjerovati – i na kraju vrućina i zastoji od dva sata početkom juna, od nečega što se moglo riješiti dobrom pripremom i boljom organizacijom napravljen je apsolutni haos bosanske varijacije miksa postapokaliptičnog scenarija a la “Pobješnjeli Max” i novog nastavka “Brzi i žestoki”, sa sve šaketanjem nasred ceste.

Begić je, zbog neispunjenog obećanja Cesta Federacije da će napraviti obilaznicu i odgovarajuća proširenja, opet najavio proteste. U međuvremenu, iz Cesta Federacije obećali su da će se saniranjem obilaznica Vranduk rasteretiti do jula, dok bi, kažu, sredinom oktobra trebale proraditi obje trake, te će se saobraćaj obustavljati samo u noćnim satima zbog postavljanja signalizacije, opreme i slično. Optimistično, s obzirom na dosadašnje iskustvo i činjenicu da bi oktobar predstavljao tek manje od godinu od ukupnih 18 mjeseci – pa se postavlja pitanje hoće li stvarno šest mjeseci postavljati rasvjetu – ali hajde da vidimo i to čudo.

A koliko nas, osim živaca, zdravlja, uništenih vozila i umalo jednog života, košta ovo osamnaestomjesečno zadovoljstvo? Rekonstrukcija Vranduka dio je programa modernizacije magistralnih cesta FBiH. Sto sedamdeset tri miliona eura vrijedan projekat finansira se iz tri kredita: Svjetske banke, Evropske investicijske banke i EBRD-a. Sam Vranduk sa svojih impresivnih hiljadu i kusur metara koštat će nas 18 miliona KM iz tih kredita. Zanimljivo je da se neće utrošiti ni jedna jedina KM iz akciza na gorivo uvedenih nakon Lars-Gunnar Wigemarkovih kolača. Procjene su da se od januara 2018. naovamo skupilo preko 300 miliona KM putem akciza, a dobro znamo da je glavno opravdanje pri uvođenju bila upravo gradnja cestovne infrastrukture.

Umjesto toga, mi biramo kredite. Međutim, kilometar tunela (i mostovi, ne zaboravimo) dolaze s ogromnom cijenom pored zaduživanja. Iako ne postoje egzaktne cifre o tome koliko sve košta privrednike u Zeničko-dobojskom kantonu, Vladimir Franjić iz Foruma građana Zenice procijenio je još u maju za FTV da se svaki mjesec “gubi gotovo milion maraka; za 18 mjeseci privreda će, praktično, izgubiti 18 miliona, a 18 miliona KM je vrijednost te investicije”. Tih 18 miliona KM, dakle, mogli su biti upravo novac kojim bi se vratio kredit bar za Vranduk. Šteta se, radije, samo gomila.

A sad – tunel Crnaja

Nije sve, međutim, završilo s Vrandukom: one najupornije i najstaloženije čeka novi izazov – tunel Crnaja. Radovi na Crnaji, između Konjica i Jablanice, trebaju početi već prvog jula, i ako ste se uhvatili za glavu u nevjerici da u Cestama Federacije mogu blokirati glavni put ka moru za sve sjeverno od ovog tunela, ne brinite. To su samo pripremni radovi, rekli su iz Cesta FBiH, dok će opšti radovi krenuti “krajem perioda godišnjih odmora”. Krajnji rok za završetak radova? Sitnica: 15. decembar 2020. Neka bude i s malim zakašnjenjem – ući ćemo u treću deceniju 21. vijeka pravo kroz Crnaju. Čak je i predsjedavajući Vijeća ministara Denis Zvizdić reagovao na vijest o radovima u Crnaji, i rekao da je “hokus-pokus” način rada na rekonstrukciji saobraćajnica “drzak i nedopustiv”. Zvizdić, koliko god bio u pravu da je drsko i tražiti strpljenje građana na visokim temperaturama nasred ceste iz udobnih i rashlađenih kancelarija, ipak nije smio čekati kraj mandata – ili njegovu sudijsku nadoknadu – za ovakvu, svejedno dobrodošlu direktnost.

Ako u naredne dvije i po godine uspijete nekako prevazići problem zvani Crnaja, ni pred morem vas cirkus zvani “radovi na putu” neće zaobići bar 485 dana. Magistralni put Stolac-Neum, koji će se isto tako vrlo mudro početi raditi 15. jula, bit će pušten u promet u oktobru 2020. – bar je tako bilo rečeno u početku. Sada je taj rok pomjeren za sredinu 2021; ponegdje se ispotiha spominje i 2022. godina. Čekaj nas, more, mi sigurno nećemo doći. Ne treba se pretjerano brinuti: kredite za te ceste će svakako otplaćivati oni koji će ih na kraju i koristiti, naša djeca, a možda i unuci. Mi se u međuvremenu možemo zadovoljiti i prigodnom animacijom kako će to sve jednog dana biti bolje, dok se narednih godina do beskonačnosti budemo vrtili u kružnim tokovima od Vranduka do Crnaje.