Foto: Analiziraj.ba

Jedna američka studija pokazala je da je broj samoubistava u SAD-u za četiri mjeseca nakon suicida glumca Robina Williamsa porastao za 10%. Mediji su danima intenzivno izvještavali o detaljima njegove smrti. Ipak, u početnim fazama  izvještavanja nisu objavili  podatak da je pokojnik bolovao od demencije. Da intenzivno i senzacionalističko izvještavanje o samoubistvima može doprinijeti porastu stope suicida nije upitno. Dokazale su to desetine naučnih studija. Nasilne, neočekivane ili sumnjive smrti privlače medijsku pažnju zbog velike informativne vrijednosti – negativne su i neočekivane.

Izvještavanje je najintenzivnije u slučajevima u kojima su žrtve poznate osobe, a tada je i najveći rizik od mogućeg imitiranja smrti, ako je riječ o samoubistvu. Osim za poznate osobe, mediji zanimanje pokazuju i za nasilne smrti mladih, pa tako i za suicid. Koliko je medijsko predstavljanje samoubistava na romantizovan ili dramatičan način osjetljivo pitanje primijećeno je još u 18. vijeku. Nakon objavljivanja Goetheovog romana „Jadi mladog Werthera“,  novine su intenzivno pisale o talasu samoubistava koji je uslijedio oponašanjem glavnog lika Werthera, koji se ubio zbog neostvarene ljubavi. Zbog ovog fenomena kasnije nazvanog Wertherov efekt (Phillips, 1974), popularna knjiga zabranjena je u nekim njemačkim, talijanskim i danskim  gradovima. U Leipzigu je ta zabrana važila gotovo pedeset godina.

(Ne)poštovanje privatnosti

U bivšoj Jugoslaviji važilo je nepisano novinarsko pravilo da se o samoubistvima ne izvještava. I u drugim državama profesionalni standardi nalagali su da se u izvještavanju o ovoj temi ne navode detalji, a da u slučajevima izvještavanja o njoj (pozivanjem na pravo javnosti da zna) fokus bude na razumijevanju uzroka i posljedica. Međutim, odnos medija prema samoubistvima znatno se promijenio u BiH, regionu, pa i svijetu od početka 21. vijeka. Razvojem online medija i platformi samoubistva su otrgnuta iz privatne u javnu sferu. Objavljuju se informacije o posljednjim Facebook statusima žrtava, citiraju riječi iz oproštajnih pisama, opisuju načini izvršenja suicida, dijele YouTube snimci s mjesta tragedije ili čak sam čin izvršenja samoubistva. Neke od tih informacija s društvenih mreža prenesu i web-portali, a nekad i pojedine televizije i novine.

Temeljni princip izvještavanja o samoubistvima je poštovanje privatnosti, te čuvanje dostojanstva kako žrtve tako i njene porodice. Kodeks za štampu i online medije u BiH nalaže neuplitanje u nečiji privatni život, osim kada je to u interesu javnosti. U izvještavanju o ličnim tragedijama preporučuju se obzirnost, diskretnost i saosjećajnost prema pogođenim osobama (član 9). Suštinski isto, ali detaljnije ovo je definisano i u Kodeksu o audiovizuelnim medijskim uslugama i medijskim uslugama radija (član 17). U njemu se navodi i to da osobe u stanju boli ili šoka neće biti izložene pritisku da daju intervjue ili učestvuju u medijskim sadržajima.

Analiza slučaja

Smrt maturanta iz Sarajeva na ekskurziji u Pragu bila je povod za analizu odnosa medija prema ovoj tragediji. Prvo pitanje za svakog profesionalnog urednika je da li je izvještavanje o smrti mladića na ekskurziji u interesu javnosti? Samo ako su okolnosti u kojima se ona desila sumnjive, tj. ako postoje indicije da je riječ o krivičnom djelu, ako je neka odgovorna osoba napravila propust u svom poslu ili postoji neka sistemska greška – u tom slučaju obaveza je novinara ukazati na anomalije kako bi se spriječile slične tragedije. Kada se zvanično potvrdi da je riječ o samoubistvu, kojim argumentima se može odbraniti stav da je objavljivanje vijesti o suicidu u interesu javnosti? Osim profesionalnih standarda, urednici se u ovim slučajevima vode i ekonomskim faktorima jer većina medija zavisi od oglašivačkih prihoda. Vijesti o nasilnim smrtima mladih su među najčitanijima, a u digitalnom dobu i na tržištu vrijednost vijesti mjeri se njenom popularnošću. Ipak, svaki urednik i novinar treba se zapitati i sljedeće: Kako će se način izvještavanja dugoročno odraziti na naš kredibilitet? Kako će se osjećati članovi porodice kada pročitaju/pogledaju ovu vijest? Šta o ovome misle stručnjaci? Kako ću se ja osjećati ako objavim podatke koji narušavaju dostojanstvo žrtve ili njene porodice?

U utorak, 11. juna, objavljena je vijest da je maturant iz BiH poginuo na ekskurziji u Pragu. Evidentne su razlike u pristupu televizija ovom događaju u odnosu na portale. FTV, BHT i N1 u info emisijama navele su da je stradao dječak na ekskurziji, ne prejudicirajući uzroke i okolnosti smrti. Isto su uradili avaz.ba i faktor.ba. Međutim, većina portala objavila je da je, nezvanično, riječ o samoubistvu, navodeći i način njegovog izvršenja. Portal oslobođenje.ba, pozivajući se na nezvanične informacije, spekuliše kako je dječak koristio antidepresive „za što je znalo i osoblje škole“, imputirajući im time krivicu bez konkretnih podataka. Doprinosi li ovakvo izvještavanje adekvatnijem odnosu društva prema onim osobama koje koriste antidepresive ili njihovoj daljoj stigmatizaciji? Za razliku od neutralnih naslova kakvi trebaju biti kod izvještavanja o samoubistvu, a u kojima su korišteni termini: stradao, preminuo ili poginuo (npr., Oslobođenje, Avaz, Klix…), neki naslovi su vrlo senzacionalistički s nepotrebnim pridjevima, detaljima i hiperbolama poput nezapamćena tragedija (radiosarajevo.ba) ili užas na ekskurziji u Pragu (depo.ba). Pojedini portali (npr., pogled.ba, telegraf.rs, kurir.rs) čak su podijelili i YouTube snimak s mjesta nesreće. Objavljena je i fotografija s mjesta nesreće prenesena s čeških portala. Iako na njoj nisu prikazani dramatični sadržaji poput osoba u šoku, krvi ili čaršafa, fotografija učenika pred polazak u Prag koja je, također, objavljena bila je dovoljna.

Užasni naslovi

Sljedećeg dana, kada je objavljeno da je češka policija zvanično potvrdila da je riječ o samoubistvu, elektronski mediji prestali su izvještavati o ovoj tragediji. Kada okolnosti smrti nisu sumnjive, treba poštovati privatnost porodice i žrtve. Većina portala tog je dana objavila kako je zvanično potvrđeno da je riječ o samoubistvu (npr., večernji.ba, rtvbn.com, banjaluka.com), dok neki spekulišu je li riječ o samoubistvu ili nesreći (npr., avaz.ba). Pojedini portali (espreso.rs, alo.rs) ipak nastavljaju senzacionalističko izvještavanje objavljujući neprimjerene naslove prepune pridjeva i hiperbola. Eklatantni primjeri su: „UžaS U PRAGU: MISTERIJA TRAGIČNOG PADA UČENIKA NA EKSKURZIJI: Kruže dve verzije stravičnog događaja, ne zna se koja je STRAŠNIJA“ (espreso.rs) i „ILIDŽA ZAVIJENA U CRNO: Roditeljima pozlilo kada su saznali! Maturant u Pragu nije pao kroz prozor kao što se mislilo: Otkriven uzrok njegove smrti!“ (alo.rs).

Dan poslije (13. juna) štampani i online mediji objavili su saopštenje direktora škole koju je pohađao stradali učenik, a u kojem apeluje da se poštuje bol porodice i ne šire dezinformacije. Naredna dva dana štampani i online mediji najavili su datum i mjesto održavanja dženaze koristeći neutralne naslove poput: „Sutra sahrana maturanta nastradalog u Pragu“ (npr., radiosarajevo.ba, 14. juni), odnosno „Danas dženaza učenika koji je nastradao na ekskurziji u Pragu“ (Oslobođenje, 15. juni).

Bez detalja, ali i konteksta

Bilo bi profesionalno i etično da mediji informaciju o samoubistvu nisu ni objavili. Ako je riječ o sumnjivoj smrti, treba sačekati zvanično isključenje samoubistva, pa onda eventualno istraživati i objavljivati o tome, a ne spekulisati, iznositi različite verzije događaja, nagađati o uzrocima smrti, narušavati privatnost žrtve i porodice, pa onda odustajati od priče. Tokom analiziranog perioda nije identifikovana medijska priča u kojoj bi tema samoubistava bila kontekstualizovana radi boljeg razumijevanja njenih uzroka, navođenja mišljenja stručnjaka o načinu prevencije suicida, niti je bilo podataka o organizacijama i resursima za pomoć. U posmatranom periodu analize medijskih objava (sedam dana nakon smrti) dobro je bar to što su nakon zvanične potvrde o samoubistvu mediji prestali pisati o ovom slučaju. Nisu se, koliko je primjetno iz medijskih sadržaja, referirali na posljednji status žrtve na Facebooku, navodili detalje s mjesta nesreće ili vršili pritisak na porodicu i prijatelje da daju izjave.

Papagenov efekt

Umjesto površnog pisanja o pojedinačnim slučajevima i iznošenja detalja kojima porodici i prijateljima samo sipaju so na ranu, a u društvu povećavaju rizik od imitativnog samoubistva, mediji mogu djelovati preventivno. Da bi podstakli medije na izvještavanje koje doprinosi prevenciji suicida, kao i boljem razumijevanju tema iz oblasti mentalnog zdravlja, u nekim državama (npr., Danskoj i Belgiji) zdravstvene organizacije dodjeljuju nagrade za izvrsne novinarske priče o temama u vezi sa suicidom. Analogijom s Papagenom, likom u Mozartovoj „Čarobnoj fruli“, koji uspijeva prevazići samoubilačku krizu, grupa naučnika je medijsko izvještavanje koje doprinosi prevenciji samoubistava nazvala Papagenovim efektom. Takve su medijske priče o ljudima koji su pobijedili suicidalne misli i prebrodili životne krize. Kada se takvim pričama dodaju stručne preporuke o načinima suočavanja s problemima, kao i informacije o tome gdje i kome se mogu obratiti u kriznim situacijama, one mogu pomoći u sprječavanju suicida.

Urednicima i novinarima koji žele izvještavati na takav način dostupne su preporuke. Izvještavanje o samoubistvima odvija se na etički vrlo klizavom terenu na kojem je pod pritiskom brzine informacija i tržišnih imperativa lako skliznuti u provaliju senzacionalizma. Gubljenje saosjećajnosti i nepoštovanje ljudskog dostojanstva ostavlja dugoročne posljedice prvenstveno na porodicu žrtve, ali potencijalno i na druge porodice zbog mogućeg Wertherovog efekta. Ostavlja ih i na kredibilitet medija i novinara i to ne samo onih koji senzacionalistički izvještavaju o samoubistvima – nego na novinarstvo kao struku.


Tekstove s portala analiziraj.ba uz obavezno navođenje linka na izvorni tekst, dozvoljeno je prenositi tek 24 sata nakon objavljivanja