Foto: Bh-index

Bosnu i Hercegovinu je u posljednjih pet godina napustilo više od 170.000 obrazovanih, radno sposobnih osoba. Neki mladi odlaze nakon što završe fakultet, a neki se odluče otići i ranije. Dorotea Josić je izabrala da studira arhitekturu u Grazu. Smatra kako su uslovi studiranja u Austriji mnogo bolji nego u Bosni i Hercegovini, te da će tamo imati bolju budućnost nego ovdje. O odlasku je, kaže, razmišljala od prvog razreda srednje škole.

„Budući da u Tuzli nije bilo fakulteta koji mene zanima, svejedno bih morala ići negdje drugdje. Već u prvom srednje sam se raspitivala kako je u Sloveniji, Njemačkoj, Austriji, čak i Americi, jer sam željela otići negdje gdje znam jezik i od svih navedenih Austrija mi je bila najprimamljivija. Studij arhitekture u Grazu je mnogo kvalitetniji i mnogo jeftiniji nego u Bosni i Hercegovini. Sustav školovanja ovdje i u Bosni ili čak cijeloj bivšoj Jugoslaviji je neusporediv… opet govorim vezano za arhitekturu, ali u Grazu je to puno ‘naprednije’ i ‘svedenije’, ne uče se nepotrebne stvari, više je fokusirano na rad na računaru, 3D printanje, razne mašine tipa lasercutter, kako se i radi u 21. stoljeću, a toga nema u Sarajevu, Zagrebu ili Beogradu”, govori Dorotea.

Dorotea Josić, studentica arhitekture u Grazu

Navodi i da je jedna od velikih prednosti studiranja u Grazu „ogromno“ razumijevanje profesora i njihova posvećenost studentima. Također, u mogućnosti je da radi, a da joj to ne utječe na fakultetske obaveze.

„Još jedna stvar koja je mene oduševila ovdje u Grazu jeste da baš ‘forsiraju’ žene u tehnici. Znamo da je znatno manje žena nego muškaraca u inžinjerskim vodama, tako da je meni, kao ženi, ovdje puno lakše kasnije dobiti posao u struci“, zaključila je.

„Uvijek mi je bila želja otići iz Bosne i Hercegovine“, rekla je Emina Bojčić, 20-godišnjakinja koja je prije dvije godine završila Mješovitu hemijsku školu u Tuzli. Kaže kako je imala posao sedam mjeseci, ali da je plata bila mala u odnosu na trud koji je ulagala. Ove godine joj se ukazala prilika da ode u Njemačku, te je završila kurs njemačkog jezika kako bi započela novi život izvan Bosne i Hercegovine.

„Tamo bih zarađivala puno više nego ovdje i imala bih normalan posao. U Njemačkoj želim živjeti i formirati svoju porodicu jer se ovdje, očito, trud i znanje ne cijene.”

Emina Bojčić, djevojka koja se priprema za odlazak u Njemačku

Na pitanje da li bi se ikada vratila u Bosnu i Hercegovinu, odgovorila je: „Vratila bih se, možda, samo na nekoliko dana i to zbog rodbine.“

Nasuprot tome, ipak postoje ljudi koji bi željeli ostati u Bosni i Hercegovini i ovu državu vide kao izazov i priliku da je svojim znanjem unaprijede. Da nije sve tako crno, govori Edina Gačanović, studentica prve godine Medicinskog fakulteta u Tuzli. Nakon završene Srednje medicinske škole nije željela otići u Njemačku i raditi kao medicinska sestra ili njegovateljica u staračkom domu.

Edina Gačanović, studentica medicine u Tuzli

„Želim znanje i vještine koje usvojim na fakultetu primijeniti ovdje i pomagati našim ljudima. Smatram da se loša situacija u Bosni i Hercegovini može popraviti ukoliko svi budemo radili na tome“, govori Edina.

Otići ili ostati?

Uprkos tome što postoje mladi koji žele ostati u BiH i boriti se za sebe, ipak je veći broj onih koji su otišli ili planiraju otići. Stalno promovisanje boljeg života izvan bosanskohercegovačkih granica nikako ne pomaže u motivisanju mladih da ostanu. Tuzlu je u posljednje četiri godine napustilo više od 22.000 građana. U posljednje vrijeme problem nije samo to što odlaze mladi nego i čitave porodice.

„Smatram da je prvi uzrok odlaska mladih iz Bosne i Hercegovine nezaposlenost, odnosno težnja ka boljem životu. Drugi razlog je kvalitet života. Postoje kategorije mladih ljudi koji imaju stalno zaposlenje, imaju stalna mjesečna primanja, odnosno, riješili su svoje egzistencijalno pitanje, ali odlaze jer nisu zadovoljni kvalitetom života ovdje. Treći razlog je osjećaj prisustva sistemske nepravde. Mladi osjete da ne mogu ostvariti svoja egzistencijalna prava, pa i najmanje intervencije kroz zdravstveni sistem, biro za zapošljavanje izazivaju revolt kod mladih ljudi; zapravo, taj pojam nepravde je jako izražen i prisutan u bosanskohercegovačkom društvu i sve dok se to ne promijeni neće se promijeniti opšta percepcija”, izjavio je Midhat Čaušević, viši asistent na Odsjeku za filozofiju i sociologiju Filozofskog fakulteta u Tuzli.

Midhat Čaušević, viši asistent na Odsjeku za filozofiju i sociologiju Filozofskog fakulteta u Tuzli

Čaušević smatra i da u narednom periodu trend odlaska mladih neće biti toliko izražen jer su zemlje u koje mladi ljudi odlaze sve zasićenije u kontekstu da ne mogu ponuditi mladima ono što oni očekuju od tih zemalja. Smanjuje se i potreba za radnom snagom, odnosno, cijena rada u određenim zemlja Evropske unije se smanjuje zbog velikog priliva kako migranata tako i stanovnika drugih manje razvijenih evropskih zemalja i to u određenim okolnostima neće biti prihvatljivo mladima iz Bosne i Hercegovine. Problemu odlaska mladih iz države se, prema njegovom mišljenju, mora pristupiti sistematski, planski, mora se imati jasna strategija, kroz obrazovni sistem se mora napraviti upisna politika kako u srednje škole tako i na fakultete, koja će moći da zadovolji potrebe tržišta.

Plate i politička nesigurnost

Većina mladih odlazi u potrazi za boljim životom. Smatraju da će tamo negdje izvan domovine imati veću platu, a samim tim i uređeniji život. Pored finansijskih razloga, politička nesigurnost također je ono što „tjera“ mlade iz države. U zemlji u kojoj stalno živimo pod strepnjom da će izbiti novi rat teško je planirati budućnost i uživati u sadašnjosti. Potpuno je jasno da se ni ekonomska ni obrazovna situacija u BiH neće poboljšati dok se ne poboljša politička, a trenutno gledajući, oporavak još dugo neće biti moguć. Kao treći najčešći razlog svog odlaska mladi navode i društvenu situaciju u BiH. Vrijednosti koje bi trebale da se cijene i sloboda koju bi građani trebali da imaju u 21. vijeku su zanemareni. Na mlade se vrši prevelik pritisak da se uklope u kulturnu sredinu kojoj ne pripadaju ili ne žele pripadati. U zemlji poput Bosne i Hercegovine je, kako navode, veoma pogubna stvar biti drugačiji i isticati se. Ljudima koji pred sobom imaju cijeli život da otkriju pravog sebe lanci i okovi „savremenog“ bosanskohercegovačkog društva to ne dozvoljavaju.

Svaka osoba je priča za sebe, nečiji uspjeh i ciljevi nisu isti za sve, tako da je i tema o napuštanju domovine veoma široka i raznolika. Dok jedni smatraju da situacija može biti samo gora, drugi smatraju da će se stanje popraviti. Ono što je sigurno je da ničije strpljenje i uzaludan trud neće trajati vječno. Jednom kada se mladi patrioti koji su uložili sebe cijele za napredak i oporavak ove države umore jer neko moćniji briše sav njihov trud i šanse za boljitkom, tek tada će biti prekasno.