Foto: UN

Bila je subota 26. aprila 1986. godine. Satovi u sovjetskom gradu Pripjatu pokazivali su 01:23. U modernoj historiji ovaj će dan ostati zapamćen po „Černobilskoj katastrofi“, odnosno to je dan kada je eksplodirao reaktor u nuklearnoj elektrani „Vladimir Iljič Lenjin“. Ova elektrana će kasnije postati svjetski poznata pod imenom Černobil. Većina građana evropskog kontinenta, kao i oni u SSSR-u, mirno su spavali, ne sluteći da je eksplozijom na slobodu pušten zli duh koji će promijeniti odnos ljudi prema nuklearnim elektranama.

Objavljivanjem serije pod nazivom Černobil u produkciji HBO-a, ova se tragedija nakon 33 godine ponovo vratila u naše živote. Mediji se utrkuju u analizi serije, propituju da li je baš sve prikazano onako kako je bilo tih dana nakon eksplozije, a sama serija je srušila sve rekorde gledanosti.

Od svega što je predstavljeno u seriji, jedino sigurno jeste da su tadašnje sovjetske vlasti željele da što manje informacija izađe u javnost, kako za vrijeme dok su se posljedice eksplozije još uvijek zbrajale tako i godinama poslije. To što danas imamo bilo kakvo svjedočenje o tome, treba zahvaliti hrabroj Svetlani Aleksijevič, koja je modelom tzv. oral history prikupila svjedočenja preživjelih o onome što se dogodilo u Černobilu. Iz tih svjedočenja nastala je knjiga Černobilska molitva, a kruna svih njezinih napora je Nobelova nagrada za književnost 2015. godine.

Nakon 48 sati

Građani SSSR-a su tih dana, sedmica i mjeseci držani u informativnoj blokadi. U tekstu “Kako su informirani sovjetski građani“, koji je objavljen u zagrebačkom Startu prije 33 godine, Branko Vlahović napisao je da su građani SSSR-a po prvi put nešto čuli o tragediji 28. aprila, u večernjoj emisiji Vremja i to u njezinom drugom dijelu. Skoro 48 sati nakon tragedije. Tadašnji glavni sovjetski list Pravda u izdanju za 29. april nije niti jednom riječju pomenuo tragediju. Tek 30. aprila, dnevni listovi u tadašnjem SSSR-u objavili su zvanično i vrlo šturo vladino saopštenje da je došlo do eksplozije u Černobilu, da se radi na saniranju posljedica i da su poginula dva čovjeka – ne navodeći uzrok.

Zapravo, prve sumnje da se nešto dogodilo stigle su iz Švedske. U nuklearnoj elektrani Forsmark zabilježna je povećana radijacija. Švedske vlasti su zatvorile elektranu i izvršile pregled. Ustanovljeno je da nema kvara u pomenutoj elektrani. Sumnja je pala na SSSR. Sovjetske vlasti odlučno su odbile bilo kakvu mogućnost nesreće na područiju SSSR-a. Radioaktivni oblak se nastavio širiti prema zapadnoj Evropi. U jednom momentu u seriji Černobil navodi se da su Amerikanci, putem satelita, utvrdili da se na mjestu gdje je locirana elektrana vide dim i vatra. Kada su izašli sa satelitskim snimcima i činjenicom da se radioaktivni oblak širi – sovjetske vlasti su stavljene pred zid i više nije bilo moguće skrivati šta se dogodilo u Černobilu. Jedino niko nije znao kakve će biti posljedice i kolike su razmjere havarije.

U bivšu SFRJ vijesti o tome šta se dogodilo u Černobilu stizale su u talasima. Zagrebački Jutarnji list nedavno je objavio svjedočenje tadašnje novinarke Radija 101, Lee Bauman, koja se prisjetila da je njezina majka, dr. Alice Bauman, vijest o Černobilu čula na austrijskom radiju. Mediji u Jugoslaviji još ništa nisu bili objavili. U istom tekstu saznajemo da se 29. aprila vijest pojavila na naslovnicama Vjesnika i Večernjeg lista. Marko Prelević, u tekstu za Nedeljnik iz Srbije, navodi da se vijest o tragediji pojavila u srbijanskoj štampi 30. aprila i to u beogradskim Večernjim novostima.

Dopisnici na djelu

Kako bismo saznali kako je u BiH dočekana vijest o havariji i da li su građani jasno upozoreni na moguće posljedice radioaktivnog talasa, „zavirili“ smo u stranice Oslobođenja. Generalno, bilježimo dva pravca informisanja – jedan su vijesti od dopisnika iz SSSR-a i SAD-a, a drugi vijesti iz SFRJ. Vijest o havariji, za razliku od Beograda i Zagreba, do čitalaca Oslobođenja stigla je 30. aprila. Članci nisu bili uznemirujući – Zoran Kurtović, dopisnik iz SAD-a, dao je kratak sažetak onoga što se dešava u SAD-u kada su u pitanju posljedice radioaktivnosti. Urednici Oslobođenja još su se odlučili da čitaoce obavijeste o reakcijama iz nekoliko velikih svjetskih gradova, kao i da prenesu vijest agencije Tanjug da u Kijevu nema panike zbog eksplozije. Poruka čitateljima mogla bi biti: ako nema panike u Kijevu, koji je nekih 178 kilometara udaljen od Pripjata, zašto bi bilo zabrinuto Sarajevo, koje je udaljeno 1.710 kilometara od grada čije građane vojska SSSR-a evakuira zbog izrazito visokog stupnja radijacije. Oslobođenje je posljednji aprilski trobroj zaključilo prilično ravnodušno prema događanjima u Černobilu. Svi oni koji su se informisali iz ovih novina, mogli su bezbrižno da krenu na majske praznike.

U prvom majskom broju (3. maj 1986.), na naslovnoj stranici čitaoce je sačekao naslov „Zračenje bez opasnosti“?.

U podnaslovu teksta čitamo da je stepen zagađenosti i deset puta veći od normalnog, ali da još uvijek nije opasan po ljudsko zdravlje. U anterfileu istog teksta stoje četiri važna upozorenja iz Republičkog hidrometeorološkog zavoda. Prvi je da je nakon padavina zabilježena povećana doza radioaktivnog zračenja, te se stoga ne preporučuje kretanje trudnicama u prvom tromjesečju trudnoće. Drugi je da se na ugroženim područjima, a ne navodi se kojima, ne preporučuje konzumiranje vode za piće i kuhanje, kao ni za napajanje stoke s otvorenih izvora. Kao treće, povrće i voće potrebno je prije upotrebe dobro oprati. I na kraju, veš koji se osušio za vrijeme padavina treba ponovo oprati. Dopisnik Oslobođenja iz Moskve, Zdravko Kokotović, izvijestio je da je nuklearna reakcija prigušena, ali da je 197 ljudi upućeno na liječenje i da je 18 u teškom stanju. Ako pratimo scenario serije Černobil, možemo se uvjeriti da dopisnik Oslobođenja nije imao tačne podatke, što je rezultat informativne blokade u SSSR-u. U njegovim izvještajima jasno je vidljivo da Kokotović stalno poentira na činjenicu da SSSR kontroliše informacije.

Dan poslije (4. maj), čak i obilježavanje smrti Josipa Broza Tita djelimično je palo u drugi plan u odnosu na broj tekstova koji su tretirali zračenje i radioaktivnost. Nadležni i dalje upozoravaju da je zagađenje pod kontrolom. Pored toga što u glavnim naslovima čitamo da je sve pod kontrolom te nema nikakvih razloga za zatvaranje prozora, sjedenje u kućama i bacanje hrane, u onim manjim tekstovima jasno se poručuje da djeca do sedam godina i trudnice u prvom tromjesečju ne treba da izlaze napolje kao i da se stoka ne izvodi na ispašu.

Da građani ipak shvataju da nije sve tako bezazleno, vidi se iz izvještaja sa zelenih pijaca, gdje u naslovu stoji: „Salata u bescjenje“, i svjedočenja Šabana Mešića iz Čapljine, koji je novinaru Oslobođenja potvrdio da svježu zelenu salatu niko ne kupuje. Da je situacija sasvim ozbiljna i da postoji stvarna opasnost, čitaoci su imali priliku da se upoznaju u broju od 7. maja, u kojem se, sada već jasno, građani upozoravaju da treba izbjegavati sve vrste zelenog povrća, meso i mlijeko od stoke koja se hranila na pašnjacima, da treba izbjegavati upotrebu kišnice u bilo kojem obliku i da djecu treba držati što dalje od trave. Čak je stiglo upozorenje vozačima da je potrebno da zamijene filtere na automobilima.

Temeljito praćenje

Oslobođenje je temu Černobila, u periodu od 30. aprila pa sve do 15. maja, kada su vijesti o radijaciji i Černobilu počele silaziti s naslovnih strana, pratilo temeljito. Iz današnje perspektive, kroz objavljene tekstove može se rekonstruisati situacija u BiH. Izvještaji dopisnika iz SAD-a i SSSR-a jednako su zanimljivi. Vidljiva je borba između SAD-a i SSSR-a. Iz niza Kokotovićevih izvještaja zanimljivo je izdvojiti nastojanja američke administracije da dobije dozvolu da izvrši inspekciju i istragu o tome šta se dogodilo u Černobilu. Odgovor SSSR-a bio je jasan i precizan – u periodu od 1971. pa do 1984. godine širom svijeta bila je 151 havarija u nuklearnim elektranama u 14 zemalja i nikada SAD nisu tražile da izvrše inspekciju, tako da nema potrebe niti ovaj put. Drugi zanimljiv detalj nalazimo u izvještaju Zorana Kurtovića, dopisnika iz SAD-a, koji prenosi razmjenu mišljenja o konceptima američkog i sovjetskog novinarstva u slučaju tajenja informacija o Černobilu. Američki pristup novinarstvu štitio je Lawrence Grossman, šef svih emisija na NBC-ju; sovjetski pristup novinarstvu štitio je Aleksandr Bovina, komentator Izvjestija. Grossman je zagovarao pristup da je vijest – vijest i onda kada nije potpuno provjerena, a proturiječio mu je Bovin koji je razloge čekanja da se objavi šta se dogodilo u Černobilu tumačio željom da budu 100% sigurni u tačnost onoga što prenose. Ova dilema vjerovatno vrijedi i danas.

Prema onoj narodnoj da za svako zlo ima neko dobro, nakon havarije u Černobilu širom Evrope zabilježeni su protesti protiv izgradnje nuklearki.

 Poznato je da je Jugoslavija također imala nuklearku – Krško u Republici Sloveniji. Manje je poznata činjenica da je SFRJ još 1954. godine pokrenula nuklearni program i da je njime bilo planirano da se izgrade četiri nuklearke do kraja 20. vijeka. Jugoslavija nije uspjela da izgradi ono što je planirala, a nakon onoga što se dogodilo u Černobilu, Skupština SFRJ je 1989. godine donijela Zakon o zabrani izgradnje nuklearki. Za kraj pustimo sebi na maštu da zamislimo da se Černobil nije dogodio i da je tadašnja Jugoslavija izgradila nuklearke kako je bilo predviđeno. Jedna od njih trebala je biti izgrađena u Dalju, na granici Srbije i Hrvatske. Da li možete zamisliti da li bi bilo moguće osigurati bezbjednost nuklearki od ratnih dejstava kada je započela disolucija Jugoslavije? Jedan scenarij bio bi da bi čovječanstvo pamtilo tragediju koja se dogodila u Dalju, umjesto one u Černobilu, a drugi da bi nuklearke možda spasile Jugoslaviju od krvavog raspada i da bi njihovo postojanje pomoglo mirnu podjelu zemlje u cilju zdravlja i dobrobiti cijele Evrope.


Tekstove s portala analiziraj.ba uz obavezno navođenje linka na izvorni tekst, dozvoljeno je prenositi tek 24 sata nakon objavljivanja