Foto: hbo.com

Katastrofa u Černobilu je vjerovatno pravi razlog raspada SSSR-a.

Mihail Gorbačov, 2006.

Nedavno se na YouTubeu pojavio snimak okoline Černobila načinjen dronom. U nekoliko minuta koliko traje, gledamo nebodere Pripjata zarasle u gustu šumu. Svi su u nama dobro poznatom socrealističkom stilu, i začudno dobro očuvani. I šuma djeluje zdravo, a cijeli grad zbog nje pun oksigena. Teško je povjerovati da se radi o području koje će biti radioaktivno još hiljadama godina, i koje je od 26. aprila 1986. godine postalo poznato kao mjesto najveće nuklearne katastrofe u historiji planete. Iako područja koja su blizu nuklearne elektrane još nisu sigurna za život, moguće su kraće posjete pa se već neko vrijeme organizuju turističke ture. Na njima turisti opremljeni Gajgerovim brojačima mjere radioaktivnost u pojedinim dijelovima Černobila, nakon čega svrate u lokalnu kantinu da prezalogaje i razmijene utiske. Isto se smatra dijelom “mračnog turizma”, koji postaje sve popularniji.

Ali, iako smo za Černobil znali, on bi i dalje ostao samo jedna od historijskih katastrofa, kojih je bilo toliko, da nije bilo serije Černobil, u realizaciji Sky Atlantica, prikazane na HBO mreži prošlog mjeseca. Čak i prije nego što je emitovana posljednja od pet epizoda, ova mini-serija je postala globalni fenomen, pobijedivši čak i Game of Thrones, kojoj je ipak trebalo vremena da dostigne planetarnu popularnost. S Černobilom se to desilo već na samom početku i svjedočili smo milionima komentara korisnika društvenih mreža, internetskim “memovima” i osvrtima na raznim svjetskim jezicima još u toku prikazivanja. Ovo je sigurno velikim dijelom uzrokovano činjenicom da se radi o odlično urađenoj seriji, koja ima najveću IMDB ocjenu u historiji, ali potvrđuje i novu realnost koju živimo. Zahvaljujući internetu i globalno pristupačnim televizijskim streaming platformama, kakva je npr. HBO, medijski sadržaj postaje dostupan svima na samom početku prikazivanja i svi odmah mogu iskazati svoje mišljenje o njemu.

Audio-zapisi

Autor serije je američki scenarist Craig Mazin, a odlični Jared Harris, Stellan Skarsgård, Emily Watson i drugi tumače ljude koji su bili ključni za dešavanja koja su pratila nuklearnu katastrofu. Harris glumi hemičara Valerija Legasova čiji su audio-zapisi o katastrofi, koje je ostavio nakon što je dvije godine poslije tragedije izvršio samoubistvo, bili jedan od glavnih izvora koje je Mazin koristio za pisanje scenarija. Skarsgård tumači Borisa Ščerbinu, ministra kojeg je Centralni komitet SSSR-a odredio kao glavnog za saniranje posljedica katastrofe, dok Watson glumi fiktivnu nuklearnu fizičarku, utjelovljujući veliki broj naučnika koji su savjetovali Legasova tokom procesa. Radnja serije počinje od momenta katastrofe, a u nastavku se nastoje pronaći mjere za njeno smanjivanje te pokušava odgovoriti na pitanje kako je do nje došlo.

Danas je možda zaboravljeno da je tragedija mogla biti znatno veća jer se radioaktivnost mogla proširiti na cijelu Evropu da nije bilo ljudi poput Legasova, Ščerbine i hiljada anonimnih koji su žrtvovali svoje živote da se to ne desi. Ovako se proširila samo na Rusiju, Bjelorusiju, Ukrajinu, te dio Skandinavije i Zapadne Evrope. Valerij Legasov je, zajedno s timom naučnika koji su ga savjetovali, bio čovjek koji se prvi put u historiji susreo s ovim problemom i koji je morao da smisli načine da smanji posljedice eksplozije i spriječi dalje širenje radioaktivnosti. Pored realnosti same katastrofe i nepostojanja mjera koje se poduzimaju u tim okolnostima, situaciju su mu otežavali sovjetska vlada, Centralni komitet KP, te KGB. Zvanični stav vlasti na početku je bio da se katastrofa nije ni desila, a kada se očito više nije mogla skriti od očiju svijeta, Gorbačov i vlada na čijem je čelu bio nisu željeli tražiti pomoć od drugih zemalja, čime su problem dodatno otežali.

Osim onih koji su se za vrijeme nesreće našli u neposrednoj blizini nuklearne elektrane, nastradale su još hiljade ljudi koji su se svojevoljno žrtvovali u pokušajima otklanjanja katastrofe. Ljudi koji nikada nisu dobili spomen koji zaslužuju i kojima je ova serija, snimljena od Amerikanca, jedno od prvih priznanja žrtve koju su podnijeli. U seriji pratimo mladog vatrogasca koji je imao nesreću da ga pozovu prvu noć da gasi požar nakon eksplozije reaktora i koji je već za nekoliko dana umro od posljedica zračenja. U bolnici je uz njega bila trudna supruga, koja je postojala kao i on, i kojoj je beba umrla četiri dana nakon poroda. Ona je imala “sreću” da preživi, jer je beba u stomaku apsorbirala svu radijaciju kojoj su obje bile izložene. Pratimo vojnike, “biorobote”, koji u odsustvu pravih robota uklanjaju grafitne ostatke s ruševina reaktora, iako im je na tom mjestu koban boravak duži već od nekoliko sekundi. Vidimo kako 400 rudara u nemogućim uslovima kopa tunel ispod reaktora, od kojih će veliki broj zbog toga i umrijeti. Pratimo trojicu vojnika koji u Zabranjenoj zoni – području od 2.500 kvadratnih kilometara oko Černobila, iz kojeg je evakuirano preko 300.000 ljudi, ubijaju preostale domaće životinje. To je bilo nužno da se spriječi prenošenje radijacije.

Gledamo ogromne žrtve malih ljudi koji nikako nisu bili odgovorni za katastrofu, ali su i pored toga platili zbog nje.

Saniranje posljedica

Oko 600.000 ljudi je učestvovalo u saniranju posljedica i do danas ne postoji podatak koliko ih je tačno umrlo zbog toga. Brojka se kreće između 4.000 i 93.000, a sovjetski izvori iz 1987. godine do danas tvrde da ih je bilo samo 31. Konačni rezultat istrage pokazao je da su za katastrofu bili odgovorni ljudi – nestručnost i nemar, ali i propusti u dizajnu reaktora. U posljednjoj epizodi pratimo suđenje ljudima koji su proglašeni odgovornim za nesreću, dok će trebati više vremena da vlada prizna sopstvenu grešku i popravi preostale reaktore da se katastrofa ne bi ponovila. Tome će najviše doprinijeti samoubistvo Legasova 1988. godine i audio-zapisi o nesreći koje je ostavio, a koji će izvršiti veliki utjecaj na naučnu zajednicu, a onda i na vladu. Posljedice koje je u konačnici ova katastrofa ostavila po sovjetsko društvo ne mogu se prenaglasiti. Sam Gorbačov je jednom prilikom rekao da je černobilska katastrofa vjerovatno pravi razlog raspada SSSR-a.

Međutim, da opet ponovimo, i pored historijskog značaja i teme koju obrađuje, ne bi se o ovoj seriji ni približno govorilo da nije maestralno urađena u filmskom smislu. Osim sjajnih glumačkih ostvarenja i psihološkog portretiranja likova, plijeni pažnju vizuelnim detaljima, sjajnom preslikom tadašnjeg sovjetskog društva i ikonografije komunističkih osamdesetih. Za razliku od većine zapadnjačkih serija o SSSR-u i Istočnom bloku, u ovoj nema ni stereotipa ni pojednostavljenja. Ipak, neki su joj našli zamjerke i vrijedi izdvojiti reakciju bjeloruske nobelovke Svetlane Aleksijevič, koja je i sama napisala knjigu o Černobilu, Glasovi iz Černobila. U intervjuu koji je u New Yorkeru dala Mashi Gessen, Aleksijevič upozorava na neke historijske nepravilnosti te tvrdi da je serija pravljena malo po uzoru na “filmove katastrofe”, u kojima se skupina heroja suprotstavlja onima koji su izrazito zli i odgovorni za katastrofu. Zamjera autorima serije što odgovornost stavljaju na skupinu pojedinaca, a ne sistem koji je doveo do nje. U Sovjetskom Savezu, tvrdi Aleksijevič, jednostavno nisu mogli postojati onakvi naučnici kakvi su predstavljeni u seriji, jer su oni koji su bili na naučnim položajima uglavnom bili poslušnici sistema. Ali, iako njenu kritiku možemo uvažiti zbog toga što je živjela u tom periodu i što je i sama pisala o Černobilu, ne znači da se moramo složiti s njenom ocjenom serije. U fiktivnoj verziji historijskog događaja manje je bitno predstaviti sve sitnice što historijski vjerodostojnije od toga da se sam događaj predstavi istinito u odnosu na svoje osnovno značenje i donese istina u emotivnom i psihološkom smislu. Seriji je tome uspjelo. Osim toga, u njoj je veoma jasno naznačena i odgovornost samog sistema, a ne samo pojedinaca.

Kao što to obično biva u totalitarnim režimima, tako je i u SSSR-u, a onda i u zemljama nastalim njegovim raspadom, dominirao opšteprihvaćeni narativ o Černobilskoj katastrofi. Aleksijevič tvrdi da je on imao moć da nadvlada lične verzije i iskustva te izbriše privatna sjećanja. Decenijama je za ljude koji su preživjeli Černobil bilo opasno da pričaju o njemu, sjećanja su im zataškavana, a o katastrofi nisu pisane knjige niti su snimani filmovi. Zato o njemu nisu pričali čak ni onda kada je to prestalo biti opasno. Jednostavno je prošlo previše vremena.

S ovim Mazinovim remek-djelom stvari su se promijenile i svi zaboravljeni ljudi i žrtve koje su podnijeli konačno su dobili spomen koji zaslužuju.

Otkako je prikazana ova serija, pojavila se vijest da će ruska državna televizija ponuditi svoju, “prorusku” verziju događaja, kao odgovor na američku. Čak ako i pretpostavimo da ta serija neće biti nepotrebni smiješni propagandni odgovor i da će i sama biti filmski uspješna, opet je sasvim izvjesno da neće nadmašiti ovu Mazinovu. Ona je već, sasvim zasluženo, osigurala mjesto u historiji televizije.


Tekstove s portala analiziraj.ba uz obavezno navođenje linka na izvorni tekst, dozvoljeno je prenositi tek 24 sata nakon objavljivanja