Foto: Analiziraj.ba

Kad se hoće, sve se može. Nepunih 12 sati nakon što je Milorad Dodik napravio još jedan iz svog bogatog arsenala političkih gafova, oglasila se SDA, braneći čast i dostojanstvo države: „Postupak predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Milorada Dodika prema ambasadorici Njemačke Christiane Hohmann je skandalozan i sramotan, te ne odražava stav građana Bosne i Hercegovine prema Njemačkoj koja je prijateljska zemlja Bosni i Hercegovini“.

Na prvi pogled, kratko i jasno saopćenje em spada u blagovremene reakcije, em je fin, džentlmenski potez, kojim staju u odbranu dokazane prijateljice BiH. Dodikovo (ne)predvidljivo ponašanje je takvo da svaki dan valja skakati u odbranu nečijeg dostojanstva i elementarnih ljudskih prava.

Problemi s ovim saopćenjem nastaju pri takozvanom drugom pogledu. Koji nam otkriva da postoji mnogo sličnih situacija, u kojima su napadnuti i država i društvo, njihovo dostojanstvo i suština, ali ova stranka šuti li šuti, puštajući niz vodu ljude bitno nezaštićenije od odlazeće njemačke ambasadorice: sopstvene građane.

Gdje ste sada, džentlmeni, dok Bosna umire…

Bilo je posljednjih sedmica nekoliko takvih situacija koje su vapile za blagovremenom i džentlmenskom reakcijom. Evo tri primjera iz najbliskije prošlosti: kantonalna zastupnica Samra Ćosović-Hajdarević u kratkom se roku proslavila po dva nezamisliva gafa. Prvo je nešto romorila protiv najavljene Povorke ponosa, a potom i protiv perverzne nakane Vlade Kantona Sarajevo da na vodeće funkcije postavi i ponekog nebošnjaka. Obje njene političke intervencije pokazale su netrpeljivost spram drugog i drugačijeg, ozbiljno ugrozile temelje na kojima bi život u ovoj zemlji trebao da počiva, ali iz SDA niko ništa. Bilo je čak i neuvjerljivih pokušaja da se njena pozicija i istupi odbrane, nešto u stilu svako ima pravo da iznese svoje mišljenje. Nedugo nakon toga, govorimo o incidentu ne starijem od dva-tri dana, novinarka Al Jazeere Dalija Hasanbegović-Konaković na društvenim je mrežama napadnuta zbog toga što je pohađala – možete li to uopće zamisliti – Katolički školski centar. Kolegica je inače supruga Dine Konakovića, odmetnutog SDA političara i jednog od agilnijih neprijatelja stranke s velikim S. Tako da ovaj šovinistički napad ima nekoliko dimenzija: i personalnu, i etničku, i stranačku. Demonizirati nekoga zato što je išao u KŠC zadire u same temelje vrijednosti u koje se i SDA u posljednje vrijeme sve češće i sve neukusnije kune.

Ponovimo, sve su to ekscesi koji vape za reakcijama. Izdati saopćenje povodom nekog Dodikovog gafa – osim što je zaista fina gesta spram njemačke ambasadorice, klišeizirani je politički fiks, ne traži ni napora, ni rizika, niti išta znači u gustom i prenapučenom svijetu saopćenja, reakcija i prepucavanja. Takvih reakcija dnevno se izda na desetine. Ono gdje bi se stvari mogle i morale mijenjati je ovaj svakodnevni život. I tu nisu dovoljna samo saopćenja, nego mnogo ozbiljniji i zahtjevniji politički potezi, dobro osmišljeno djelovanje koje bi provokacije na etnonacionalnoj osnovi učinilo bezvrijednim.

Dani u akciji

Na ovom smo portalu već jednom podsjećali zaboravljivu javnost na davni poslijeratni događaj i mogućnosti intervencije koje je nudio, a koje nisu iskorištene. Godine 1996. iz čista mira počela je serija napada na katoličke objekte po Sarajevu. To je toliko uzelo maha da su ispred crkava uvedena dežurstva, s onim preventivnim kućicama za policajce. SDA i IZ djelovali su ili mlako – kakvo anemično saopćenje koje nikoga nije obavezivalo – ili nikako. Jedini potez vrijedan pamćenja povukli su tada Senad Pećanin i redakcija njegovog magazina Dani. Ispred crkve na Marindvoru organizirali su važan ali medijski nezapažen, pažljivo ignoriran prosvjed na koji je došlo nekoliko desetina Sarajlija. Sama organizacija tog protesta bila je čin očajnika. Pošto politika nije htjela da uradi ništa, novinari su pokušali da nadomjeste taj vrišteći nedostatak reakcije.

Zamislimo kakva bi snažna poruka protiv sličnih incidenata (zapravo govorimo o seriji uznemirujućih napada i provokacija) bila odaslana da se neko od vodećih političara i vjerskih čimbenika odlučio s Vinkom Puljićem, ruku pod ruku, prošetati glavnim sarajevskim ulicama. Da je, razvijamo dalje ideju, politika preko medija, tribina, i na sve zamislive načine ustala protiv takvih događaja. Prebacimo se 23 godine kasnije, što se tiče vremena, i u Republiku Srpsku, kada govorimo o prostoru. Zima i proljeće 2019. bili su obilježeni nizom napada na povratnike Bošnjake i njihove vjerske objekte. Nikad ni riječi osude tih napada, niti eventualne podrške napadnutima koje bi uputili Milorad Dodik ili Željka Cvijanović. Povratnici i danas žive u strahu. I Sarajevo napade na njih prati više nego anemično. Tu i tamo bljesne kakvo dosadno saopćenje i gotovo.

Politika koja jasno, oštro i proaktivno ne osuđuje međuetničke incidente, provokacije i napade postaje direktni akter lošeg stanja. Kad hoće, oni mogu sve. A kad neće, to što neće, ta indikativna šutnja, rječitija je od bilo kakvog saopćenja.

Na isti način ove godine izgleda strada još jedna sarajevska svetinja zvana – zelene površine. Ne uvlačimo slučajno u ovu priču parkove grada, jer upravo traje nemilosrdna bitka za jednu takvu površinu u općini Centar. I ta bitka pokazuje šta sve može politika i kakvim se sve sredstvima služi. Način na koji se po mjesnim zajednicama vodi rasprava u sudbini Hastahane govori mnogo o današnjem Sarajevu. Na te rasprave načelnik općine Nedžad Ajnadžić dolazi u pratnji – sad citiramo neke od učesnika ovih skupova – nekakvih bildera, ljudi koji, čim se diskusija rasplamsa, uzimaju riječ, vrijeđaju i zastrašuju načelnikove oponente. U slučaju parka Hastahana sukobe se interesi građana, s jedne strane, i investitora s druge. Sarajevo ionako ima deset puta manje zelenih površina od evropskog prosjeka i nastavi li favorizirati investitore, taj će se raskorak dodatno pogoršavati.

Uglavnom, tu – na domaćem terenu – mnogo je posla za SDA. To nikako ne isključuje potrebu reagiranja o kakvom smo pisali na početku teksta, međutim, borbu za državu, društvo, građane i njihove interese i potrebe uvijek bi trebalo početi iz vlastitog dvorišta. Bakir Izetbegović nedavno je najavio čudan proces, „otvaranje SDA za Srbe i Hrvate“.

Otvorite vi prvo Sarajevo za njih, pa bi onda i na nivou SDA taj proces bio lakši, logičniji i prirodniji.

Tagovi: