Foto: Analiziraj.ba

Kad god Avdo Avdić uzdrma javnost novom aferom, budite sigurni da će taj medijski događaj nakon izvjesnog vremena iscuriti u dva različita toka: prvi je tok optuživanje novinara za ono što su otkrili, a drugi razblažavanje afere najživopisnijim metodama i alatima. Iako je posljednjih dana i najnezainteresiranijim posmatračima postalo jasno da VSTV izbija u prvi plan kao epicentar korupcijskog zla – što ne bi bilo moguće bez asistencije saučesničke politike i odanih medija – činjenica je da im niko ništa ne može i da oni svoju nedodirljivost usavršavaju dobro razrađenim metodama.

Iz reakcije na aferu koja ima nekoliko imena („Potkivanje“ „Potkivanje Tegeltije“, „Tegeltija“, ali i još jedno, novosmišljeno, zbog čega ovaj tekst i nastaje) može se iščitati i precizno definirati kompletan bh. politički i medijski milje. Milorad Dodik i njegova novinarska svita sve su u hipu proglasili ujdurmom političkog Sarajeva protiv srpskih kadrova. Olinjala priča, ali istovremeno i efikasna, jer nema tog kriminala niti društvene devijacije koji se ne mogu uspješno odbraniti na ovaj način. Samo treba biti dovoljno đon-obraz.

Dodikovi pouzdani politički partneri i braća po animozitetu prema Sarajevu, medijske i političke snage pod kontrolom Dragana Čovića, imaju identičnu priču, samo drugačije upakovanu. Oni tvrde da je ovo udruženi političko-medijski udar bošnjačkih snaga koje hoće da zagospodare pravosuđem i dovedu na njegov vrh lojalne kadrove. To je taj partikularni pogled na državu, društvo i politiku: Nećemo vaše lopove! Hoćemo da nas pljačkaju, u život i pojam ubijaju isključivo naši lopovi. Taj porazni način razmišljanja najveći je garant opstojnosti postojećeg stanja u svim sferama života. Sasvim je jasno da ovoj zemlji ne trebaju ni bošnjačko, ni hrvatsko, ni srpsko pravosuđe, nego snažan i nezavisan pravosudni sistem koji bi bio u stanju odoljeti političkim pritiscima i uhvatiti se ukoštac s mafijom.

U Sarajevu, po običaju, svega. GS i DF bili su najtransparentniji. Bakir Izetbegović, iz razumljivih razloga (pola mu stranke na ovaj ili onaj način zavisi od VSTV-a), neprimjereno suzdržan i blagonaklon prema Tegeltiji. Naša stranka i SDP su kao perjanice opozicije potpuno zakazale. Iziritiran njihovim mlakim ponašanjem, Eldin Karić, prvi čovjek Žurnala, dva ih je puta prozvao na Facebooku i jednom u tekstu, nakon čega su ove dvije političke snage prvobitno loše reagiranje pokušale kompenzirati naknadnom žestinom. Naša stranka se neviđeno proslavila apelom OSCE-u da smijeni VSTV. A SDP, pokušavajući nadoknaditi to što su mu u slučaju “Tegeltija” ruke vezane sopstvenim aferama, ničim izazvan podnio je krivičnu prijavu protiv onih nesretnika iz Bileće koji su civilizaciju obradovali spomenikom čiča Draži. Ne kara majka sina…

A onda spektakl. U ponedjeljak naveče, u onom pretprazničkom vakumu u kojem je ramazanski post prestao, a Bajram još nije počeo, i kad mediji nemaju čime da zabave publiku gladnu senzacija, kao grom iz tmurnog junskog neba opalila nas je vijest: Disciplinska komisija VSTV-a odbacila je disciplinsku tužbu protiv Milana Tegeltije. Uslijedila je razumljiva uznemirenost javnosti, portali su se utrkivali ko će prije prenijeti informaciju koju je, ako se ne varamo, ekskluzivno objavio Dnevni avaz. I u tom utrkivanju svima je promakao genijalan propagandni potez Avaza koji bi, ako zaživi, mogao imati duboke konsekvence na društvo i državu. U kratkoj informaciji, sve ovo što se dešava oko potkivanja prefrigano je definirano kao – obratite pažnju – afera “Alešević”.

Shvatate li igru? Mediji koji su prenijeli, tj. copypasterizirali informaciju, evidentno je nisu shvatili, jer kad doslovno kradeš tuđe vijesti, tu baš i nema mjesta razmišljanju. Kakva sad afera “Alešević”? Niti je bila niti će biti. Od samog početka to je afera “Tegeltija”. U pitanju je suptilno reprogramiranje slučaja, težište se sa Milana Tegeltije pomjera na Nermina Aleševića. Po tom originalnom tumačenju, nije problem u predsjedniku VSTV-a, nego u poduzetniku koji godinama ne može da ostvari svoja prava. Ako bi ova fraza zaživjela, ako hairlije nastave s copy/paste naporima, onda mora biti jasno da ni novinarstvo ni pravosuđe u BiH nemaju ni smisla ni budućnosti.

Zašto bi to bila i po čemu je to afera “Alešević”? The New York Times, njemački i regionalni mediji ne pišu o potkivanju zbog Aleševića, nego zbog Tegeltije, njegove funkcije i svega što predstavlja. Avaz, duboko involviran u interese Fahrudina Radončića, ima jake razloge da izvede ovaj manevar i po ko zna koji put uradio je to besprijekorno. Eto još jednog dokaza koliko je Radončić ozbiljan medijski igrač i koliko mu najveći dio ovdašnje medijske scene nije dorastao. Koliko je Avaz moćan propagandno-politički instrument vidjelo se kada je na scenu stupila Deseta viteška copy/paste brigada. Drugim riječima – sarajevsko novinarstvo oličeno u lokalnim portalima. Svi su prenijeli vijest o novom raspletu u „aferi ‘Alešević’“, čak i Avazovi ljuti protivnici. Je li vam jasno zašto je medijska pismenost važan dio javnog života i novinarskog zanata? Moramo, kako stvari trenutno stoje, prvo opismeniti urednike i novinare, pa tek onda preći na publiku.

Pa eto, ništa nam drugo nije preostalo nego da usred kišnih mubareć dana ovo skromno razmišljanje završimo tradicionalnim sarajevskim novinarskim pozdravom:

Copy/Paste Mubarek Olsun svima koji slave!


Tekstove s portala analiziraj.ba uz obavezno navođenje linka na izvorni tekst, dozvoljeno je prenositi tek 24 sata nakon objavljivanja