Foto: Tačno.net

Križančevo selo je dio sela Dubravica koju čine Gornja i Donja Dubravica. Još preciznije, Križančevo selo dio je Donje Dubravice. Križančevo je ime dobilo po prezimenu Križanac koje ovdje dominira.

Do 1993. godine bilo je poznato po sportskim talentima, stizali su mladići do Sarajeva, Želje, Čelika.

Mogla se u tom mjestu uvijek napraviti reportaža o tradicionalnom bosanskom komšiluku, susretljivosti ljudi ali i priča o bosanskom seljaku koji rad doživljava puno više od potrebe, već u obrađivanju zemlje vidi svoju komunikaciju sa prirodom.

No nakon 22. decembra 1993. godine Križančevo selo ostaće u memoriji Bosne i Hercegovine kao mjesto gdje je Armija BiH počinila strašan zločin ubivši zarobljene pripadnika HVO-a koji su se prije toga predali  i dvije žene.

Dvadeset pet godina obitelji žrtava čekali su reakciju pravne države i dočekali je tek u novembru 2018. kada su pripadnici SIPE, po nalogu tužiteljstva Bosne i Hercegovine, uhapsili osmoricu Bošnjaka, bivših pripadnika Armije RBiH.

Dok obitelji, prijatelji i svi oni kojima je suočavanje sa prošlošću imperativ u djelovanju, čekaju suđenje i presudu Suda BiH, idemo u Gornju Dubravicu da vidimo šta je ostalo od prijeratnog sela i vrijednosti na kojima su ti ljudima živjeli stoljećima.

Dolazimo u kuću Stipe i Marije Livančić za koje nam kažu da predstavljaju sve ono što je Dubravica bila i šta treba da bude.

Stipo i Marija su prije rata radili u državnim firmama ali i obrađivali ogromno imanje, uzgajali stoku i sve stizali.

Bilo je kaže Stipo „vremena i za posao i za druženje sa komšijama“.

„Ma nisam se stigao umoriti“, kaže Stipo, „išao bih sa jednog posla na drugi i opet bio pun energije za druženje sa obitelji i komšijama. Cjelokupni predratni život, ako bi se mogao opisati u jednoj riječi, bio bi radost“.

Stipo Livančić ima 77 godina mada fizički, a ne samo duhom, izgleda kao pedesetogodišnjak.

Supruga Marija, bez obzira na upornost, ne uspijeva da ga uvjeri da manje radi „da vi niste došli on bi već bio na njivi i radio, volim i ja raditi ali nađem puno više vremena za odmor“.

Najveći odmor za Mariju je druženje sa prijateljicom i komšinicom Suadom Smrikom koja stiže u kuću Livančićevih.

Suada je išla u školu sa Stipom i družili su se cijeli život, a nakon što se oženio, prije 57 godina, sa Marijom, postala je najbolja prijateljica sa njegovom suprugom.

„Stipo i Marija su mi kao brat i sestra, cijeli život smo zajedno i nikada nismo imali ni jedan nesporazum. Sve smo preživjeli zajedno i radosti i tuge. Svi u selu smo živjeli prije rata kao jedna velika porodica“, kaže Suada, „na komšiju se mogao pouzdati kao u brata. Jednostavno svi zajedno smo veličali život“.

I onda je došao rat.

„Nismo vjerovali u rat“, kaže Stipo, „postavljali smo logično pitanje na koga da pucam? Na komšiju? Pa mogu slobodno onda pucati i na brata. Rat je jednostavno bio izvan dosega zdravog razuma i početkom 1992. kada su svi govorili da je rat neizbježan mi nismo mogli naći argumente da će se on zaista dogoditi jer nismo imali odgovore na prvotna pitanja. Ali dogodio se, prvo rat sa Srbima koji nije ostavio veće posljedice i onda ta nesretna i tragična 1993. i sukob između HVO i Armije BiH.“

Marija i Suada šute, i već na prvi pomen rata suze im zamračuju oči.

Rat je njima promijenio život, uništio život, donio najgore, a to je bez dvojbe gubitak djeteta.

Marijin sin Miroslav i Suadin sin Alen poginuli su u sukobima Armije BiH i HVO-a u središnjoj Bosni.

„Zajedno su se odgojili“, kaže Marija, „zajedno smo ih odgojili, zajedno su prohodali, prvi dan škole im je zajednički, prvi randesi su im zajednički, nisu imali jednu već dvije kuće zajedničke“.

Dok se bori se emocijama Suada nastavlja Marijinu priču: „Oni nisu bili drugovi, malo je to reći, oni su bili braća od kada su prohodali, zajedno su jeli kod Marije ili kod mene bilo je potpuno svejedno kao što je bilo svejedno ko čiju odjeću nosi, volili su se k’o braća “.

„Odgajali smo djecu“ kaže Marija „da postoje samo dobri i loši ljudi i da je to jedini kriterij kojim su birali prijatelje“.

„Nacionalizam i šovinizam nikada nije postojao u našoj kući“, dodaje Suada, „odgajala sam djecu vrijednostima humanizma što je značilo – voli čovjeka kao takvog“.

Sve je je bilo dozvoljeno osim jednog, nisu smjeli mrziti nikoga.

„Razlika je za nas bila prednost a ne mana“ kaže Stipo. „Mi smo kršćani i odnos prema vjeri nam je bio jako važan ali to je rezultiralo tim da više volimo čovjeka bez obzira na naciju, vjeru ili bilo šta drugo. Isus nas uči da ljubimo bližnjeg svog ali bližnji svoj je čovjek kao takav.“

„Rat je doveo na iskušenje sve vrijednosti na kojima smo zasnivali život pa i komšiluk“, kaže Marija, „ali nama su došle naše komšije i rekli vi se ne trebate bojati ničega, vi ste dobri ljudi, vi ste naše komšije“.

„U srednju Bosnu došlo je dosta ljudi sa strane i niko nikome ništa nije mogao garantovati na žalost“, kaže Stipo. „Ni komšije nam nisu mogli garantovati sigurnost jer nas nisu mogli zaštititi od zla drugih ljudi“.

Nakon što su napustili Dubravicu, kuća im je opljačkana i devastirana te je kasnije obnovljena donacijom Republike Hrvatske.

Miroslav Livančić, sin Marije i Stipe oženio se 1992. sa svojom dugogodišnjom ljubavi Dženitom, a augustu 1993. na svijet je došao mali Sandro. 23.12.1993. četiri mjeseca nakon rođenja sina u napadu na Križančevo selo poginuo je Miroslav Livančić.

Miroslav Livančić sa suprugom Dženitom

„Nema veće boli, nema veće tuge za majku od gubitka sina, tada sve postane bespredmetno, život gubi bilo kakav smisao, bol postaje određenje vašeg života…ali morali smo nastaviti živjeti za našu djecu“, kaže Marija.

Odgovor na tragediju Stipe i Marija nisu našli u mržnji “ma kakvi, mržnja nikada nije dolazila u obzir, jer ona bi značila kraj naših života, poraz, ona bi bila suprotno svim vrijednostima u koje je vjerovao naš sin i koje smo ga mi učili“.

Alen Smriko sin Suade Smriko bio je uspješan sportista, fudbalski golman koji je stigao do Čelika najpoznatijeg kluba iz srednje Bosne.

Alen Smriko

„Volio je sport, volio je život i ljude i ljudi su voljeli njega, nije tražio mane ljudima već bi uvijek nalazio opravdanja za ljudske greške, naravno da u njegovom srcu nije bilo mržnje prema bilo kome.“

Dva mjeseca nakon pogibije prijatelja Miroslava, poginuo je Alen Smriko malo prije potpisivanja Vašingtonskog sporazuma 14.2.1994.

„Kada sam dobila vijest da mi je sin poginuo, nisam proklinjala nikoga, samo sam rekla Daj bože da više ni jedna majka ne sahrani sina u ovom ratu. Nisam mrzila ni proklinjala nikoga, nisam optužila za moju tragediju čitav kolektiv. Željela sam samo da moja tragedija bude zadnja u tom ratu, na žalost nije. Nisam nikoga mrzila prije rata, ne mrzim ni sada nikoga bez obzira na tragediju koju sam doživjela. Ja jednostavno ne znam kako je mrziti.“

Suada je napustila svoju kuću i izbjegla u Zenicu, kasnije će se vratiti, nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma.

Kada se vratila u Dubravicu, jednog dana ispred njenih vrata pojavila se njena najbolja prijateljica Marija koja se još nije vratila jer joj kuća nije bila obnovljena.

„Vidim Mariju, moju Mariju ispred vrata, hoće srce da mi iskoči, ona izgubila sina, ja izgubila sina, grlimo se i plačemo, ne mogu je pustiti iz zagrljaja, kao da je sav jad i tuga manja kada je ona opet tu„, gledaju se Marija i Suada dvadeset godina nakon tog susreta i opet plaču.

Suze su i u očima Stipe, šutimo svi. Gledam u lice tog sedamdestogodišnjaka i vidim ono svjetlo koje možete vidjeti kod rijetkih.

Stipo Livančić

Šutnju prekida Marija: “doživjeli smo najgore, rat nam je uzeo najvoljenije, ali nije nas učinio neljudima i to je naša najveća pobjeda, ne mrzimo već volimo sve ljudi i to je najveća pobjeda“.

Suada nastavlja: “Učim i naučila sam unuke da je mržnja izdaja čovjeka, naučila sam ih da ljude ne dijele po naciji, vjeri već po ljudskosti i nakon rata kojeg niko od nas nije želio, ostali smo ljudi, odnosno sačuvali smo ono najvažnije, a to je komšiluk“.

Marija, Stipo i Suada žele samo jedno, svijet u kojem se nikad nikome neće dogoditi bol koja se njima dogodila. Ne žele da bilo ko koristi njihovu bol kako bi izazivao bilo kakvu netrpeljivost.

Ono što oni žele od političara, kako ih Stipo zove “naši velikani“, međunarodne zajednice, intelektualnih elita, vjerskih zajednica, medija i dr. stalo bi u onu Suadinu molbu bogu i ljudima da nikada više ni jedna majka ne zaplače zbog ubijenog sina u ratu.

Moralni imperativ ove generacije i dužnost prema desetinama hiljada majki koje su izgubile djecu u ratu, je da se izborimo za društvo u kojem opcija rata ne postoji, i da Suadina molba u najtežem trenutku života izgovorena, bude usvojena.

Tekst, uz dozvolu prenosimo s portala tačno.net