Foto: Ilustracija

Sigurnosni izazovi su nešto što nema stalni karakter, vezani su za sve istorijske faze razvoja svijeta. Posebno tehnološki napredak dovodi i do promjena u vrsti sigurnosnih izazova, ali takođe i društvene promjene generišu i usmjeravaju sigurnosne izazove i prijetnje. Moderni svjetski sigurnosni izazovi nisu isti za sva područja u svijetu, ali su dosta slični, pa se može reći da Bosna i Hercegovina dijeli sudbinu većine država Evrope i zapadnog svijeta.

Ono što nedostaje kada je BiH u pitanju je Strategija nacionalne sigurnosti, odnosno krovni dokument koji bi bio aktuelan i referentan u cilju planskog suprotstavljanja i prevencije sigurnosnih prijetnji. Međutim, gledajući ukupno stanje u državi, BiH uspješno odgovara na zahtjeve međunarodnih aktera, te se suprotstavlja modernim izazovima i prijetnjama.

Najvažniji moderni sigurnosni izazovi karakteristični za Bosnu i Hercegovinu i države zapadnog Balkana su: organizovani kriminal, proizvodnja i krijumčarenje narkotika, korupcija, zloupotreba informaciono-komunikacionih tehnologija, izazovi terorizma i nasilnog ekstremizma, migracije, nelegalno oružje, proliferacija oružja za masovno uništenje.

Hibridno ratovanje

U sferi sigurnosti, zadnjih godina posebno je atraktivan termin „hibridno ratovanje“. Po mnogim stručnjacima za sigurnost i odbranu, ne radi se uopšte o novom načinu ratovanja, već načinu vođenja rata nekonvencionalnim sredstvima, ovisno o tome u kojem istorijskom periodu je vođen taj rat. Planetarno poznati primjer: kad je Rusija ostvarila svoje političke ciljeve na Krimu, a nije ispalila niti jedan metak. Ruske snage su nevojnim sredstvima, prvenstveno korištenjem informacija, postigle cilj ne koristeći taktiku „spržene zemlje“, kao što su ranije koristili u Čečeniji ili Gruziji. Zapadni vojni analitičari su tek poslije Krima zapravo uvidjeli koliko je Rusija uložila u hibridno ratovanje, što se  sada smatra njenim najvećim dostignućem. U tom kontekstu, general Valerij Gerasimov, načelnik Glavnog štaba ruskih oružanih snaga, izjavio je: „Pravila ratovanja su se kardinalno promijenila i učinkovitost nevojnih oruđa u postizanju strateških ili političkih ciljeva u konfliktu je dostigla učinkovitost oružja.“

Rusija je u operaciji na Krimu koristila elemente informacijskog ratovanja, oblikovanje javnog mnijenja preko sredstava javnog servisa i društvenih mreža, što uključuje i postojanje tzv. „farmi trolova“, a zabilježeni su i povremeni upadi ruskih hakera u državne informacijske sisteme Ukrajine.

Značaj informacija u hibridnom ratovanju bio je izražen i prije slučaja Krim, ali i poslije, gdje su kombinovane informacijska taktika sa subverzivnim djelovanjima, kao što su pokušaji puča, atentati i sl. Svjež primjer je iz susjedstva, gdje je specijalno državno tužiteljstvo Crne Gore podiglo optužnice protiv 25 osoba za pokušaj državnog udara. Presudom podgoričkog Višeg suda, dvojica agenata ruske obavještajne službe GRU, Eduard Šišmakov i Vladimir Popov, osuđeni su na 15 odnosno 12 godina zatvora za krivična djela stvaranja kriminalne organizacije i terorizam u pokušaju. Po optužnici Tužilaštva Crne Gore, cilj puča bilo je odvraćanje Crne Gore od priključivanja NATO-u.

Kao što je slučaj s većinom novih pojmova vezanih za oblast sigurnosti, tako ni termin hibridno ratovanje nema univerzalno prihvaćenu definiciju. Ipak, karakteristike hibridnog ratovanja za protivnika su:

  • Nije nužno državni element, nestandardan, kompleksan i fleksibilan protivnik.
  • Protivnik upotrebljava kombinaciju regularnih i iregularnih metoda, taktike i terora, kriminalnih aktivnosti i nezadovoljstva na domaćem terenu.
  • Protivnik se brzo adaptira na nove situacije.
  • Protivnik koristi napredne oružane sisteme i tehnologiju.
  • Protivnik koristi masovnu komunikaciju i propagandu.
  • Hibridni rat odvija se na tri zasebna područja: konvencionalno ratište, stanovništvo u zoni konflikta i područje – međunarodna zajednica, čiju podršku sukobljene strane žele pridobiti.

Hibridni rat obuhvata širok i raznolik spektar nevojnih sredstava i metoda kojima se sukob iz političkih odnosa prenosi na polja ekonomije, saobraćaja, medija, informacija i po potrebi na druge oblasti. Procesi globalizacije i tehnološkog razvoja naročito u sferi informacionih i komunikacionih tehnologija daju nove mogućnosti i otvaraju novi prostor za hibridno ratovanje.

Opasnosti od hibridnog ratovanja svjesni su posebno u SAD-u, ali i u EU, koja je u cilju suzbijanja sistemskih (pro)ruskih dezinformacija pokrenula i stranicu EU vs Disinfo, na kojoj je, uz pomoć više od 400 novinara i službenika, nabrojala i razotkrila više od 3.500 slučajeva dezinformisanja u posljednje dvije godine. Takođe je u martu 2015. godine EU osnovala posebnu radnu grupu pod nazivom Stratcom za istočnu Evropu.  Naziv ove grupe jasno govori da je cilj ovog tijela strateško komuniciranje Bruxellesa na području istočne Evrope kao protuteža sve aktivnijoj ruskoj propagandi. Evropski parlament je početkom godine preraspodijelio dodatna sredstva za budžet Stratcoma radi daljeg jačanja evropskih kapaciteta u borbi protiv ruskog dezinformiranja i propagande.

U narednim godinama vjerovatno ćemo biti svjedoci nastavka vođenja hibridnog rata u svijetu, posebno u kriznim žarištima kakva su Bliski istok i Sjeverna Afrika, što ne isključuje područje Balkana. Po izjavama nekih lidera država članica EU, u Bosni i Hercegovini se trenutno vodi hibridni rat i to porede sa sličnim dešavanjima u Makedoniji i Crnoj Gori pred njihovo pristupanje NATO-u.

Moderni sigurnosni izazovi kroz prizmu medija

Uloga medija u sigurnosnoj sferi je takođe izmijenjena pod uticajem globalnih sigurnosnih izazova, ali i zbog  izražene evolucije medijskog prostora. Uloga medija promijenjena je uz pomoć novih, prije svega, informacionih tehnologija, što uključuje mobilnost komunikacija, internet, satelitske medijske programe i sl. Posmatrajući način i razloge nastanka interneta ili nekih drugih vrsta informativnih sistema, jasno je da su oni isplanirani i stvoreni prvenstveno da bi bila unaprijeđena odbrambena i sigurnosna strategija najmoćnijih država svijeta. Iako je i prije tog procesa bila evidentna povezanost i isprepletenost medija sa sigurnosnim dešavanjima, ona je posebno izražena u novije vrijeme, odnosno pojavom masovnih medija. Savremeni sigurnosni izazovi kroz prizmu medija imaju dvostrani uticaj na medije, a time i na društvo uopšte, i taj uticaj može biti pozitivan, ali i negativan.

Globalni sigurnosni izazovi se “prelijevaju” na sva područja u svijetu, ovisno o ciljevima onih koji izazivaju sukobe. Izazov za medije više predstavljaju te unutrašnje prijetnje, kao što je primjer nasilnog ekstremizma koji vodi u terorizam. U tom kontekstu nameće se pitanje odgovornosti medija, jer upravo oni doprinose daljoj radikalizaciji stanja pojedinca ili društva uopšte. Kao što je slučaj u razvijenim demokratijama, mediji doprinose smanjenju straha i tenzija, objavljujući vjerodostojne informacije. Gledano s te strane, danas je teško utvrditi odgovornost medija za objavu netačnih informacija ili dezinformacija. Jedan od razloga je taj što internet nudi mnogo mogućnosti koje mogu vrlo jednostavno i brzo iskoristiti oni koji medije upotrebljavaju u negativnom kontekstu. Imamo svježe primjere zadnjih godina, kada su mediji bili korišteni od terorističkih organizacija, prenoseći njihove poruke koje su sadržavale osjećaj straha, ali i druge kontrareakcije. Primjeri korištenja medija od desničarskih vlada ili političara još uvijek su izraženi, naročito kad se radi o antimigracijskoj politici i islamofobiji, što je pomoglo nekim desničarima da dođu na vlast ili su dio vlasti ne samo u bivšim državama istočnog bloka nego i u pojedinim evropskim državama sa dugom istorijom liberalne demokratije. Takođe, mediji mogu dati veliki doprinos u izgradnji demokratskih vrijednosti, naročito u tranzicijskim društvima, a posebno u domenu istraživačkog novinarstva. Na taj način javnost dobija informacije o razotkrivenim slučajevima organizovanog kriminala i korupcije, za koje se smatra da su najveća sigurnosna prijetnja po stabilnost tranzicijskih i postkonfliktnih država, kakva je i Bosna i Hercegovina.

Analizirajući stanje i ulogu medija u BiH po sigurnosnim pitanjima i izvještavanju medija o terorizmu i o oružanim sukobima, zatim izvještavanje u slučajevima kriza i krizno komuniciranje, bez ikakve dileme se mogu izdvojiti malobrojni mediji koji posvećuju potrebnu pažnju izvještavanju o ovim osjetljivim temama. Izvještavanje o sigurnosnim aspektima ne bi trebalo da služi samo za prosljeđivanje sadržaja o prijetnjama, katastrofama, ratovima, već trebaju iskoristiti potencijale i dati informacije o tome kako upravljati krizom, kako je spriječiti, zatim ne davati prostora za govor mržnje, što može dodatno iskomplikovati sigurnosnu situaciju. Medijsko komuniciranje o sigurnosti zadnjih godina je postalo dio strategije hibridnog ratovanja, a najpoznatiji primjer je sukob u Ukrajini, u kojem je ruska strana zajedno s ostalim nekonvencionalnim metodama ratovanja maksimalno koristila “rat informacijama” kako bi postigla zacrtane ciljeve. Slijede slični primjeri hibridnog ratovanja u svijetu, prije svega u Siriji, a po sigurnosnim stručnjacima, primjeri hibridnog ratovanja zabilježeni su i u okruženju, a to su Makedonija i Crna Gora. Predstavnici hrvatske vlade su takođe javno objavili da se protiv Hrvatske vodi hibridni rat, da bi obavještajna služba RH (SOA) ipak to demantovala i u njihovom izvještaju piše kako nisu pronađeni elementi za tvrdnju da se u Hrvatskoj vodi medijski hibridni rat.

Upravo zbog dosta informacija koje su nekada zbunjujuće ili kontradiktorne, kada se govori o upotrebi medija u hibridnom ratovanju, posebno je važno da uloga medija u sigurnosnom smislu ne bude negativna, s obzirom na značaj koji imaju u svakom društvu. Mediji moraju biti neovisni, oslobođeni političkog uticaja, da bi zadovoljili potrebe društva za vjerodostojnim informacijama, naročito onim koje tretiraju sigurnosne teme, čime bi pomogli građanima da bezbrižno žive u svojoj fizičkoj i društvenoj stvarnosti.