Foto: Ilustracija/Analiziraj.ba

Milorad Dodik ugostio je na svom rezervnom položaju – kabinet u Istočnom Sarajevu – novinara N1 Zvonku Komšića. I verbalno i simbolički (provincijsko isticanje zastave RS-a, uz upadljivo odsustvo državne), u ovom intervjuu protiv Komšića Dodik je sebe ponovo reducirao na entitetsku političku činjenicu, što je izgleda stanje uma koje mu najviše odgovara.

Istog dana u prijepodnevnim satima imali smo priliku gledati predsjedavajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine dok grupi novinara odgovara na brojna pitanja iz političkog spektra. Tom prilikom ponovo je u ocjenama drugih javnih ličnosti prešao granicu, upotrijebivši izraz kreten. Ovaj put žrtva njegovog neuspijevanja da kontrolira sopstvene animozitete bio je novinar Žurnala Avdo Avdić. Uprkos nepodnošljivosti koja izbija iz ovakvog ophođenja, većina novinara je nastavila da mirno i dostojanstveno radi svoj posao. Samo se jedna kolegica usprotivila divljaštvu najprimitivnijeg među našim političarima, poslije čega se on neuvjerljivo izvinio, nakon čega mu se ona nepotrebno zahvalila.

Izlizane dosjetke

Dodik se formalno izvinio, a suštinski nastavio da brabonja po svom. E, ali Zvonko Komšić je malo tvrđi orah. Imali smo priliku istinski uživati u intervjuu koji je povremeno više ličio na kontinuiranu svađu nego na razgovor novinara s političarem. Komšić ponekad u intervjuima zna preći profesionalna ograničenja, biti napadan i prekidati ljude a da čestito nisu ni počeli da odgovaraju. I to mu je profesionalna mana koju je lako otkloniti. Na razgovor s Dodikom, međutim, došao je maksimalno spreman, i mentalno i profesionalno. Sve se svelo na to da se samoproglašeni Baja crvenio i kreveljio, pokušao je i s dva-tri izvještačena smijanja, ne znajući da je nasilni smijeh najjače oružje stilske samodestrukcije. Novinar Komšić sve je te nadmene ispade iskulirao, odolijevajući napadima protivničke strane manirom na kojem bi mu pozavidio i Michael Corleone: ledena faca i usredsređenost na cilj.

Milorad Dodik u ovom razgovoru nije rekao ništa novo: njegov politički repertoar do bola je izlizan, godinama se ne mijenjaju uporišne tačke i dosjetke. Uvijek je tu dozlaboga dosadno demoniziranje Sarajeva i Bošnjaka i  artificijelno glumljenje sile. Ta nasilnost nakon svih ovih godina može biti simpatična samo njegovim stranačkim kolegama i kakvom nastranom fanu iz HDZ-a BiH. Teško je reći da li Dodik uopće sluša ikog od brojnih savjetnika i da li mu se oni usuđuju kontrirati, ali bi mu neko morao skrenuti pažnju da jedan fazon eventualno ima prođu prvi put, i to samo ako je dobar, a u ponovljenom rabljenju izgleda farsično.

Gore od boksera

Evo dva primjera koji to pokazuju. Prvi slučaj dešava se početkom aprila, kada je izvrsni glumac Emir Hadžihafizbegović uputio otvoreno pismo predsjedavajućem Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Glumac u tom pismu od političara traži da posveti malo vremena tragičnoj sudbini ubijenog mladića, košarkaša iz Vlasenice Edina Salaharevića. Pokušajmo na trenutak zamisliti kako bi se povodom takvog pisma ponio bilo koji zapadni političar. Teška priča bila bi im povod da iskažu empatiju, da steknu dodatne političke poene i usput pripomognu koliko je god moguće u razrješenju jednog mučnog slučaja. Ali jok. Ovaj naš hairlija, sasvim u skladu sa svime što je godinama demonstrirao, ovako je reagirao: „Ko je taj? Neki bokser?“ Jedino što je smislio bilo je da pokuša umanjiti značaj autora javnog pisma. I to je eklatantan primjer političkog primitivca koji misli da mu politička moć i silni novac daju pravo na nadmenost. Ne hvaleći baš politički angažman Emira Hadžihafizbegovića, evo jedno nagradno pitanje: koga će istorija duže pamtiti, sjajnog glumca koji ima na desetine nezaboravnih uloga ili destruktivnog despota koji je moć pobrkao s ugledom? Skoro da bismo umjesto odgovora mogli parafrazirati nezaboravnu Batkovu repliku iz filma Gori vatra: „Dodik? Onaj pjevač?“

Ne samo da Miloradu nije bio dovoljan taj jedan neuspjeli fazon, on je jedva 50 dana kasnije pokušao prodati isti fol kad je, nevješto glumeći (kako bi bilo da mu Emir H. da koji čas na humanitarnoj osnovi?), izjavio da nikada nije čuo za Žurnal. Gore ne može.

Uglavnom, novinari i novinarke koji nisu reagirali na vrijeđanje Avde Avdića mogli su od Zvonka Komšića naučiti kako se silniku suprotstaviti na dostojanstven način. A političari bi od Dodika također mogli nešto važno naučiti: kako se ne treba ponašati. Moć i zastrašivanje možda pale na izborima kod ovih ubogih naroda, ali istorija takve ispade uglavnom ne prašta. Koliko god vam se to činilo daleko ili čak nemoguće, svakog dana u svakom pogledu sve ste bliže istoriji.


Tekstove s portala analiziraj.ba uz obavezno navođenje linka na izvorni tekst, dozvoljeno je prenositi tek 24 sata nakon objavljivanja