Foto: Srbija Danas

Naše društvo je opterećeno godišnjicama. Skoro da nema mjeseca u kojem se nešto ne obilježava, a najčešće se radi o ružnim i bolnim događajima. U skladu s našom daljom i bližom prošlošću, prisjećamo se masakra ili zločina. Svrha ovih cikličnih kolektivnih komemoracija bi inače trebala biti terapijska i da utvrđuje narativ koji donosi olakšanje. Mrtvih bismo se trebali prisjećati dostojanstveno i na taj način im odavati počast. Tako je bilo najvećim dijelom s jugoslovenskim godišnjicama u osnovi kojih je stajao politički konsenzus i koje su bile dio šireg antifašističkog narativa Drugog svjetskog rata. Međutim, od rata devedesetih naovamo, situacija se promijenila i dobili smo nove komemoracije oko kojih ne postoji politički konsenzus. Da stvar bude gora, i one stare su se otvorile novim interpretacijama i revidirale. Zato danas živimo u vremenu u kojem obilježavanje godišnjica ne služi kolektivnoj katarzi i uvrđivanju društvene kohezije, nego dovodi do daljih podjela i proizvodi novu mržnju.

Pritom je maj mjesec koji naprosto vrvi godišnjicama pa je pogodan za njihov kraći analitički presjek.

Otpočinje Praznikom rada, koji je na našim prostorima sačuvao popularnost koju je imao u prethodnom sistemu. Da se prisjetimo: iako ovaj dan svoje ishodište ima u protestima radnika u SAD-u, široko je prihvaćen u zemljama koje su bile bliske komunističkoj ideologiji zbog značaja koji je pridavao pravima radnika i općenito ideji proletarijata. Zato se u tom dijelu svijeta glasnije obilježavao, a taj običaj se zadržao do danas. U kontekstu postranzicijske ekonomske stvarnosti i divljeg kapitalizma te s njima povezane eksploatacije radničke klase, ovaj praznik nikad nije ostvario svoj kritički potencijal, ali se nije ni ugasio i jedan je od rijetkih praznika koje smo naslijedili iz bivšeg sistema oko kojeg postoji generalna saglasnost.

Titova smrt

Stvari postaju malo ozbiljnije već za tri dana, uz godišnjicu Titove smrti. Svakog 4. maja se u bivšoj državi obilježavala smrt najvećeg sina, i iako je taj sentiment tokom devedesetih bio velikim dijelom zamro, u periodu koji je uslijedio obnovio se i intenzivirao. Tako su nas i ovaj put s društvenih mreža zapljusnuli valovi jugonostalgije, dijeljeni su Titovi citati i portreti i žalilo se za boljim životom i mladošću. Sličan trend se bilježi i u novembru za Dan republike, kada turisti iz svih dijelova bivše zemlje posjećuju Muzej Drugog zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu. Sada su pak posjećivali Titov grob u Beogradu i ove godine ih je, kako prenosi N1, samo tokom prijepodneva tog dana došlo preko 2000. I pored toga što zvanične etno-nacionalističke politike prema liku i djelu Josipa Broza imaju drugačiji stav od posjetitelja njegovog groba, njihovi predstavnici se o ovoj pojavi ipak ne oglašavaju. To je zato što obilježavanje godišnjice njegove smrti nije institucionalno niti ih ugrožava, ali se ipak ne može zanemariti činjenica da ona i dalje “živi” u sjećanju velikog broja ljudi.

Godišnjica koja pak zvanične politike donekle ugrožava je ona koja se obilježava 9. maja. Radi se o Danu pobjede nad fašizmom, ili Danu Evrope, koji se obilježava isti dan. Da se podsjetimo, radi se o godišnjici pobjede Sovjetskog Saveza nad nacističkom Njemačkom, koja se također obilježavala u istočnijem dijelu Evrope. Kod nas se još nije ugasio u prvobitnom obliku, iako se stiče utisak da mu s godinama drugo značenje postaje dominantnije. Tako su lokalni zvaničnici i ove godine uputili zvaničnu čestitku za Dan pobjede nad fašizmom, makar su u svom političkom djelovanju usmjereni revidiranju fašističkih narativa iz Drugog svjetskog rata koje nerijetko nazivaju i antifašističkim. Pa je, primjerice, predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović samo dan prije posjetila Bleiburg i iskazala žaljenje prema “hrvatskoj vojsci” koju su ubili partizani, ni u jednom trenutku ne osudivši ideologiju koja je iza te vojske stajala. U Srbiji je pak zvaničnom prijemu povodom proslave Dana pobjede nad fašizmom prisustvovao i lider Srpske radikalne stranke, Vojislav Šešelj, čiji su lik i djelo te rehabilitacija četničke ideologije, dobro poznati. Postavlja se pitanje kako se istovremeno može slaviti Dan pobjede nad fašizmom i fašistička ideologija. Ovakvim porukama se samo još dodatno zbunjuje već ionako disocirana društveno-politička stvarnost.

Godišnjice zločina

Maj predstavlja i mjesec kada je u velikom broju bh. gradova otpočeo rat i kada su počinjeni strašni zločini. Svi ti gradovi imaju svoje godišnjice, a većina njihovih stanovnika lične rane i sjećanja koja se također obnavljaju svake godine.

Datum koji se odnosi na sve i koji nam ove godine još predstoji je 25. maj, Dan mladosti. Radi se o datumu koji je bremenit jugonostalgičnim recidivima i koji je još od 1995. godine otežan masakrom na Tuzlanskoj kapiji. Ovim činom je bivši jugoslovenski praznik postao i bosanskohercegovački ratni komemorativni dan, jedan od onih kakvi su 6. april ili 11. juli. Upravo ove ratne komemoracije u našem društvu bude najdublje rane i uzrokuju dalje animozitete i podjele. Različitim interpretacijama ovakvih događaja, strasti se dodatno komešaju i vrši dodatni zločin nad žrtvama. O načinu na koji je okaljana uspomena nad pobijenom tuzlanskom djecom, pisali smo u tekstu “Kad zločinac postane žrtva”, u kojem se spominje tiskovina nastala s ciljem da “dokaže” da su neka od ubijene djece bila teroristi koji su se samožrtvovali.

Inače, ovaj trend negiranja i “fikcionalizacije” zločina zbog smanjivanja ili izjednačavanja odgovornosti za njih, dobro je poznat i prisutan je od samog početka (ili kraja rata). Da stvar bude gora, ne revidiraju se samo “najnoviji” zločini, nego se izvlače i toposi poput Bleiburga ili Jasenovca, koji su također bili aktuelni ovog maja. Ta mjesta stradanja ljudi se onda ne koriste za iskazivanje pijeteta prema žrtvama, nego za dalju proizvodnju mržnje. Viktor Ivančić u tekstu: “Slučaj Kusturica, mozak na službenom putu”, pišući o najnovijem Kusturičinom filmskom projektu, spominje ovu vrstu specifične memorijalne forme ratnog huškanja. Čini se da smo njoj u zadnje vrijeme izloženi više nego ikada do sada i ona je jedan od bitnih razloga zbog kojih se tako često poteže pitanje nekog novog rata.

Bilo kako bilo, i iz ovog kratkog majskog presjeka je jasno da kod nas komemoracije više služe za utvrđivanje daljih podjela nego dostojanstveno iskazivanje žalosti za poginulim ili odavanje počasti nekom događaju. I nije više dovoljno što se revidiraju najnovije rane iz rata devedesetih, nego se sve više revidira i antifašistička zaostavština iz Drugog svjetskog rata, kojom se ovaj dio svijeta s pravom mogao ponositi u jednom dijelu svoje historije.