Foto: vijesti.ba

Nacionalisti su proizveli našu današnju stvarnost, učinili je neminovnom, uljuljkali i navikli javnost na nju. Ono što je za druga društva alarmantno, za naše je postalo normalno. Oni su izokrenuli poredak vrijednosti i na prvo mjesto stavili zaštitu nacionalnih interesa, dakle ono što bi trebalo biti samo dio ljudskih temeljnih vrijednosti. U svim zdravim društvima ljudsko je opće, iznad svih posebnosti i pojedinačnosti, nikako ne može biti samo njihov atribut. Ako je etničko, nacionalno, rasno, vjersko, osobno i sl. iznad ljudskog, onda smo izgubili čovječno, podredili ga i marginalizirali. Nacionalisti su odigrali na najosjetljiviju kartu jer su nacionalnu pripadnost odredili kao utočište ljudskog i osobnog, kao bazu sigurnosti, nacionalnu svijest kao temelj samosvijesti svakog čovjeka.

Njihova teza je: prvo izvršiti nacionalizaciju uma pa tek onda demokratizaciju i pluralizaciju svijesti unutar svakog naroda. Ali, tada nema povratka jer um je struktura koja određuje i usmjerava, ne da se usmjeravati, ona se samo restrukturira, umnožava i učvršćuje. Tako strukturirana svijest se ne može demokratizirati, nacionalizam se ne može demokratizirati. Kada se u povijesti Evrope pojavila socijalistička ideja sa svim svojim demokratskim i humanističkim potencijalima, onoga trenutka kada se podredila nacionalizmu, kada je postala „nacionalsocijalistička“, sav njen humanistički i demokratski sadržaj je nestao. Ona je postala najozloglašenija politička ideja koja se ikada pojavila u povijesti Evrope, „evoluirala“ je u nacizam. Nacionalističku strukturu uma nije moguće demokratizirati.

Taktičko sredstvo

Nacionalisti veoma dobro znaju, što vješto prikrivaju, da ne mogu srušiti državu tako lako ili radikalno promijeniti njen sistem. Nju štiti, još uvijek, Dejtonski sporazum, bez obzira na sve njegove slabosti, protivurječnosti i nedosljednosti. Njihov pravi cilj u ovoj fazi zapravo i nisu država i njeno rušenje, to je samo taktičko sredstvo za ostvarenje višeg cilja. I oni znaju da je društvo temelj države i da se iz karaktera društva formiraju karakter i sistem države. Njihov cilj je, dakle, rušenje bh. društva, radikalna promjena njegovog karaktera. Konstantno problematiziranje države, njenog postojanja i budućnosti, u funkciji je destrukcije društva. Njihova borba za državnu vlast je borba za pozicije s kojih se najefikasnije provode podjele u društvu. Zašto bi inače ta borba bila tako žestoka, u državi s malim rastom društvenog proizvoda, s toliko socijalnih nezadovoljstava, s beznačajnim investicijama, niskim standardom itd? S nivoa državne vlasti to se mnogo efikasnije obavlja nego iz političke stranke koja je u opoziciji, ili iz nekih nevladinih organizacija. Vlast ima sve mehanizme za sistemske izmjene odnosa u društvu, za kreiranje društvenih procesa i komunikacija, za održavanje segregacijskih organizacija, posebno onih javnih. S nivoa vlasti se diktiraju i podržavaju procesi u njima. Tako je nacionalistička vlast uvela etničke podjele u obrazovni sistem, u nevladine organizacije, institucije kulture i sporta i njihove manifestacije, javna poduzeća i ostale privredne organizacije. Prvo su podijelili ministarstva na toj osnovi i državnu upravu jer ta podjela dijeli budžete, javni novac koji su svi građani zaradili, i onda ga plasiraju svojim segregacijskim organizacijama. Ministri ne provode državnu vlast, nego vlast etničkih skupina zastupljenih preko nacionalističkih stranaka. Iz navodne odgovornosti prema narodu proizlaze i prava koja im onda nitko ne dovodi u pitanje. Tko još smije dirnuti u narod? Tako su djeca podijeljena već u obdaništima, u školama koje su u sistemu „dvije škole pod jednim krovom“, studenti na univerzitetima i fakultetima, omladina u cjelini u etnički određenim kafićima, restoranima, mjestima okupljanja, sportskim klubovima i kulturnim udruženjima. Cilj toga je ugraditi nacionalizam u kolektivnu svijest naroda. Privredne subjekte pod vlašću države odavno su etnički podijelili tako da se unaprijed zna što je čije, tko njima upravlja, tko se u njih zapošljava, tko izvlači dobit. Ona privatna su također podijeljena već vlasničkom strukturom tako da se zna tko ih podržava i tko im daje poslove. Vjerske zajednice imaju oblike zajedničkog djelovanja, ali uglavnom kada nastupaju prema državi, rijetko prema vjernicima. Kada bi im vjernici bili na prvom mjestu, one bi se prije svih trebale pobuniti protiv segregacije djece i omladine i najglasnije bi trebale zagovarati sekularizaciju države. Vjernici se drže u dubokoj ukopanosti u svojim uvjerenjima bez stvarne i ozbiljne komunikacije s drugima. Vjeronauka u školama koja bi trebala biti upoznavanje sa kulturama drugih vjera, faktički je pretvorena u molitvene ceremonije.

Ovce u stada

Nacionalističke stranke su formirale svoje mladeži da se kojim slučajem ne bi neka ovca izmalena  odvojila od stada. Tim stranačkim mladima se daju mjesta u vlasti bez obzira na njihove sposobnosti. Stvara se vjerni podmladak po uzoru na totalitarne političke organizacije, podmladak koji se lako pretvara u jurišne odrede ili propagandističke grupe. (Treba se samo prisjetiti reakcija na rezultate prošlih izbora koje su davali mladi, „slučajni prolaznici“ na ulicama. To je bio izljev mržnje.) Nešto vidljiviji oblici ispoljavanja nacionalne mržnje su na sportskim priredbama. Nacionalni klubovi imaju nacionalne navijače i jurišnike. Sudionici sportskih utakmica imaju svoje sudije koji te događaje održavaju u granicama pravila igre. Navijači nemaju sudije, oni se sukobljavaju slobodno, ponekad do smrti. To je naše društveno stanje.

Sve se to proizvodi i kontrolira s pozicija vlasti jer vlast raspolaže mehanizmima za to. Strategijom dugog trajanja, koliko su te stranke na vlasti, podjele su se već etablirale u društvu. Živimo s njima kao s reumom na čiji bol se naviknemo, koja postaje normalno stanje. Društvene podjele se u takvom stanju i dalje produbljuju a da nitko ne reagira. Zaključna faza je politička institucionalizacija etničkih podjela tako što će se formirati etničke izborne jedinice. Tada će se i izbori, kao najvažniji demokratski proces u svakoj državi, nacionalizirati. Postojeće raslojeno stanje društva se koristi kao platforma političkih podjela. Cijeli proces se izvrće naglavačke: ne formira politika nikakve podjele, nego obrnuto, društvene podjele formiraju politike. Ono što su te politike proizvele, baca se u zaborav i stanje u društvu se uzima bez uzroka, tumači se kao prirodno. To je glavni nacionalistički cilj. Kada se on ostvari, onda je svaki zahtjev za etničku podjelu države legitiman. Također, s dovršenjem tog procesa, multietničke političke organizacije i druge organizacije postaju suvišne, one jednostavno neće imati svoju društvenu infrastrukturu. Takve političke organizacije neće moći odrediti svoje izborne jedinice. To je stanje iz koga trebamo sagledati političku perspektivu BiH. Ukoliko se dozvoli da se taj proces dovrši, tek tada se ozbiljno dovodi u pitanje državu. Tada će i Dejtonski sporazum biti samo košuljica bez sadržaja, sam će odumrijeti i nitko se na njega neće moći pozivati. Nestat će i ono malo države što je u njemu sačuvano.

Kako taj proces zaustaviti? Tko to treba i može uraditi? Koja je to platforma s koje to treba činiti?

Treba osnovna uporišta nacionalizma ukloniti. Treba postaviti pitanje zašto nacionalisti tako lako postižu svoje ciljeve, kojim sredstvima se služe?

Naravno, osnovna zadaća je izmaknuti im vlast ispod nogu jer im je ona oslonac. Da bi se to ostvarilo, treba im uzeti osnovne poluge kojima dolaze na vlast.

Ideja vremena

Njihovo uporište je prošlost. Njihovo osnovno propagandno sredstvo je laž. Oni su prošlost učinili jedinom našom sadašnjošću. Drže se one ideje vremena po kojoj sadašnjost proizlazi iz prošlosti i određuje budućnost. Drže se takve strukture vremena iako se zna da je svako egzistencijalno vrijeme drugačije strukturirano, tj. sadašnjost se određuje iz budućnosti, pa tek iz takve sadašnjosti gleda na prošlost. Sadašnjost se živi u budućnosti a ne u prošlosti. Zašto nas nacionalisti stalno vraćaju u prošlost, zašto od prošlosti čine našu sadašnjost? Radi toga da bi prošlost bila jedina naša budućnost – to su izokrenute perspektive. A prošlost je bila njihova, oni su je kreirali, oni su se u njoj ukorijenili, inače bi bili nitko i ništa. Iz nje su dobili društvene i državne položaje, iz nje su formirali osobne karijere, iz nje su stekli bogatstva. Njima je udobno i sigurno samo u mjeri u kojoj su uronjeni u prošlost, u mjeri u kojoj sve druge drže u toj potopljenosti. Oni se boje budućnosti koja nije protegnuta prošlost preko sadašnjosti, koja je nova, drugačija, prihvatljivija za sve.

Držeći društvo u prošlosti, oni sve građane drže u neslobodi. Svi su zarobljeni prošlošću, njenim okvirima, nitko nije slobodan. Nacionalisti se bore protiv slobode, protiv građanina koji je slobodan od podjela, koji je ljudsko biće prije svega. Da bismo danas bili gospodari svoga života treba se osloboditi prošlosti. Ona se ne može izbaciti iz pamćenja, ali se može i treba napraviti distanca. Nacionalistima treba prošlost izbiti ispod nogu kao jedino tlo. Sloboda je otvorenost za drugoga, sloboda je inače za (drugog), ne od (drugog). Onaj tko se zatvara od drugoga nije slobodan, onaj tko je zatvoren u postojećem stanju nije slobodan. Bez slobode nema jednakosti među ljudima jer se drugi inače ne može prihvatiti kao jednak. Nejednakost izaziva strah, podozrenje i mržnju. Onaj tko se boji drugoga, on ga ne priznaje, želi nad njim dominaciju i potčinjavanje. Za njega je sloboda moć nad drugim a ne jednakost s drugim.

Borba protiv nacionalizma se treba voditi u prostoru u kojem žive mladi ljudi. Njih treba osloboditi prošlosti, njima treba otvoriti budućnost da bi bila njihova sadašnjost. Njih treba osloboditi straha i laži kojima se drže u pokornosti. Laž je osnovno sredstvo kojim se mladi drže u pokornosti. Njima se drugi prikazuju kao ograničenje njihove slobode, kao smetnja za njihovu budućnost, oni se drže u prošlosti koja je bila otvoreni rat s drugima, drugačijim kulturama, običajima, religijama. Drugi su krivi za besperspektivnost jer su krivi i za prošlost. Radi toga zločinci, za nacionaliste, ne mogu nositi krivicu.

Mlade treba osloboditi toga, treba ići među njih, otvoriti im budućnost i potaknuti da se organiziraju za nju. Treba im ponuditi nove vrijednosti, a ne držati u zatočeništvu starih, koje su istrošene i koje traumatiziraju. To je zadaća nenacionalnih organizacija, to je posao politike danas u BiH. Da mladima pripada budućnost nije demagoška fraza, nego istina, i tu budućnost im treba pomoći kreirati. To se ne može iz političke defanzive, to mogu samo politike koje su objedinjene oko istog cilja i koje zajednički djeluju.


Tekstove s portala analiziraj.ba uz obavezno navođenje linka na izvorni tekst, dozvoljeno je prenositi tek 24 sata nakon objavljivanja