Bila sam, mislim, treći razred osnovne škole kad me nastavnik koji je radio u školskoj biblioteci upozorio da ne mogu slikovnice da vraćam s posuđivanja svaki dan, nego da treba da prođe bar sedam dana. Iskreno, nije mi bilo jasno što će mi čak sedam dana za jednu slikovnicu. I onda sam, nakon što bih je pročitala, posuđivala knjige od starijeg brata. Te s tim knjigama odlazila do poglavice, idola mog djetinjstva, Vinetua. I nisam samo njega tako upoznala. Nekako sam prebacivala to vrijeme dok ne dobijem pravo na novu slikovnicu. Do jedne prilike, kad se jedan iz starijih razreda nije u biblioteci počeo raspitivati za neku knjigu a ja mu je prepričala po svom. A koliko mogu da se sjetim, knjiga se zvala Amfibija i riječ je bila o čovjeku koji je i vodozemac.

Nastavnik je tad samo odložio slikovnicu koju sam uzela, zatražio mi člansku kartu i izbacio me iz biblioteke.

Bila sam tad i ljuta i povrijeđena. Godinama kasnije shvatila sam da je on mislio da treba čitati samo one knjige koje odgovaraju uzrastu i plus dati si vremena da se iste svare. A ja nisam imala vremena. Pa toliko je knjiga.

Pa sam nastavila čitati bratove knjige, uzimala sam knjige iz biblioteke „Vlatko Foht“. Družila se sa Jackom Londonom i ostalima.

Kod svih mojih ljubavi bio mi je bitan osjećaj. Više od pakovanja, pa čak i od prisutnosti. Zaljubila bih se jer se uz nekoga jednostavno osjećam dobro. Tako je i s knjigama. Bitan je osjećaj koji mi daju. Osjećaj slobode, prepoznavanja, saznavanja, upoznavanja…

A knjige nisu samo slova. Ta se slova pretvaraju u slike. I pravim svoj film. Igrani, dokumentarni… Ili pozorišnu predstavu.

Ponovno čitanje

Ipak, nerijetko bi mi se dešavalo da zaboravim da sam neku knjigu čitala dok ne bih počela s ponovnim čitanjem. Ali i tad bih nastavila po sistemu svako čitanje je drugačije.

Pa čak i ako se radi o tek nekoliko mjeseci između čitanja, te sam tako uredno (u ratu, istina) u kratkom roku ponavljala čitanje Remarqueovog Crnog obeliska. Da utvrdim.

Godina je 1992. Živim u Kovačićima. Iščitala sam po ko zna koji put sve svoje knjige. Ne mogu u grad na kafu. Nemam prijatelja s kojima bih šetala ulicama. Struje nema.

Počela sam tražiti knjige po komšijskim stanovima. U dva stana u mojoj zgradi, gdje su još bili ljudi, nije bilo knjiga. Krenula sam da tražim po okolnim zgradama. Ulazila u obijene stanove. Tragala za bilo kakvim knjigama koje bi me bar na koji sat odvele negdje. U slobodu. Nakon svega, našla sam tek serijal Anđelika. Nije baš moja šolja čaja, ali dobro je i to. Kakva su vremena, čitala bih i one slikovnice. I bila je to moja prva krađa.

Na Sajmu u Frankfurtu, tom veselom vašaru za ljubitelje knjige, prijatelj mi je rekao da nisam bila na Sajmu ako ne ukradem knjigu. Onda sam zabrinuto lutala po štandovima. Zapikala knjige koje bih da ukradem. I nije mi išlo. Onda sam djevojku na Feralovom štandu pitala kako se kradu knjige. I Sandra Lucić mi je tad rekla da Predrag voli da mu ukradu knjige i objasnila mi kako se to radi. Mene opet strah. Na kraju sam mu prišla, a to je naše upoznavanje, i objasnila svoj problem. I Predrag je obećao da će mi on ukrasti knjige s drugih štandova ako mu se svidi moj izbor. Izbor je bio dobar, samo, knjige su ili bile prodate ili ih je neko vještiji već ukrao. Pa mi je dao s Feralovog ono što je ostalo od mog izbora.

Prijavila sam krađu

Kasnije sam jednu knjigu ukrala na sarajevskom sajmu. I jednu u knjižari koja se otvarala i to vlasnici uredno prijavila, na izlasku.

Nemam ja svoju omiljenu knjigu. Možda ta najdraža mi nije još pročitana. Možda nije ni štampana. Ko zna.

A knjigama prilazim tek ako ih dotaknem. Treba mi prije nego što pogledam i ime pisca i naslov da je prelistam, pročitam koju rečenicu. Da se međusobno osjetimo, prepoznamo.

Prepoznavanje koje pamtim je i predstava i istoimena knjiga Paula Austera U zemlji posljednjih stvari. Zbog te knjige i te predstave „navadila“ sam se na ovog pisca.

Da li zbog zemlje, ove u kojoj živim, otvaranja nekih vidika o istoj, pa biće da je sve to, bliska mi je bila i Lovrenovićeva Unutarnja zemlja. Kao da sam s ovom knjigom ponovno nešto saznavala. I lutala zemljom.

Čitanje je i izolacija od okoline, od ljudi, od stanja u kojem sam.

Jedno vrijeme često sam bila po bolnicama, gdje se zaista nema šta raditi. Tek ležati i čitati. Ukrasti koji dim cigarete i gutljaj kafe. Tako su mi bili poredani i prioriteti. I ponajviše knjiga sam pročitala upravo  boraveći po bolnicama. I tako bih na koji sat izišla iz sobe u kojoj se po čitav dan razgovaralo tek o dijagnozama. A knjige sam, bar u Opštoj (Vojnoj) bolnici, mijenjala sa svojim doktorom, zaljubljenikom u knjige, Milomirom Šmitranom. I dok su me sestre upozoravale da ne mogu kad je vizita imati knjige u krevetu, on bi mi donosio svoje, posuđivao one koje ja imam.

Nekad bih uzela knjige onako, zato što mi je nepoznat autor, zato što se o knjigama priča. I nekad bi me te knjige kupile, nekad napatile.

A knjige znaju itekako da napate. Ako si podstanar koji kroz čitav grad nosa policu s knjigama i vlasnike stanova svaki put mora da pita može li da je donese. Sve uz objašnjenja da ona sama stoji, da neću zakucavati eksere.

Ponekad su neki reagovali kao da tražim da u stanu boravi u najmanju ruku kućni ljubimac, ali ne neki obični. Ma medvjed, dinosaurs, noj… Možda nisu vjerovali da neće neki da iskoči iz knjiga?

Ako bih opisivala svoje izbore knjige, pa prilično je šaroliko, neselektivno. U biblioteci koja čas raste, čas se smanji zbog prostora, imam sve žanrove.

Sad sam u fazi krimića. Opuštaju me dok pokušavam da otkrijem ko je krivac.

A knjige se čitaju i zbog likova. Pa mi je Lisbeth Salander iz Trilogije Milenijum Stiega Larssona jedan od ponajdražih likova.

Ovih dana, kada mi je ponuđeno da pišem o čitanju, na mom krevetu, jer čitam isključivo ležeći i ne mogu čitati npr. u autobusu, bio je neki stari Trag i knjiga – poetizirani roman Tanje Stupar Trifunović Satovi u majčinoj sobi.

Jedna od onih knjiga u kojima se mogu prepoznati životne situacije. Gdje se prepoznaje to nedovoljno poznavanje vlastitih majki, njihove šutnje…

Ne znam šta bih još mogla napisati. Vjerovatno ću se sjetiti tek kad pošaljem tekst. Ima mnogo toga o čitanju. A vjerovatno je najbitnije da nam čitanja i knjige trebaju. Makar odustali od nekih a nekima se iznova vraćali. Ne mogu nabrojati sve koje sam voljela ili pak one za kojima još čeznem. I čekam da se veza ostvari ili da pukne…