Foto: Ilustracija/Analiziraj.ba

Dok se u Torontu odvijao lažni intelektualni dvoboj stoljeća između Slavoja Žižeka i Jordana Petersona, regionalnoj javnosti skoro da je ispod radara promakla istinska intelektualna poslastica, intervju koji je Milomir Marić, fascinantni član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, u emisiji Glagoljica dao Miloradu Dodiku, možda posljednjem dinosaurusu jugoslovenskog novinarstva. Bio je to istinski dvoboj titana, dijalog u kojem su frcale varnice, dosjetke, kontrapitanja i neponovljivi izleti duha. Ovaj put izdvajamo tri momenta o kojima će se još dugo pričati.

Svoju napamet naučenu predstavu za srbijansku publiku Milomir Marić počeo je uobičajenom jadikovkom o tome kako ga kad god dođe u Beograd domaćini pitaju šta ima u Bosni. Vidno iznerviran dugogodišnjim ignoriranjem njegovog insistiranja da on nije iz Bosne, Marić je po ko zna koji put ponovio: „Ja nisam iz Bosne, niti sam Bosanac. Ja dolazim iz Republike Srpske i ja sam Srbin, isti kao što ste i vi ovdje.“ I eto prvog sraza. Iskusnom novinarskom vuku nije se mogla omaći ovakva prilika, pa Dodik poentira: „Gospodine Mariću, tu priču pričate već dvadeset godina i vidim da nikakvog efekta nema. Niko nije prestao da vas pita šta ima u Bosni, što znači da su sva vaša protivljenja bila uzaludna. Koliko god se vi trudili, ipak za njih ostajete Bosanac i dolazite ovdje iz Bosne.“

Dodik – Marić 1:0. Tako je to kada politički demagog naleti na oštar novinarski um, koji ne prašta.

Idemo dalje.

Drugi momenat za pamćenje uslijedio je u pedesetoj minuti razgovora, kada Marić kaže da je Bosna i Hercegovina nemoguća te – evo noviteta u njegovom opanjkavanju zemlje koju vodi – nakaradna država. Milorad Dodik nije zalud proglašen novinarom velikog formata. On prekida sagovornika tačno tamo gdje treba, uvijek spreman da lucidnom primjedbom preokrene tok razgovora. Kao da je samo čekao da Milomir Marić izjavi nešto ovako, odmah slijedi oštar klizeći start: „Imam tu za vas dva pitanja. Da li priliči šefu države i jednom od njenih ključnih aktera da tako kvalificira zemlju koju vodi, i drugo, mnogi tvrde da je ona nemoguća i, kako kažete, nakaradna samo zato što je vi pravite takvom.“

Ali nije baš ni Milomir Marić od jučer:

„Pa znate šta, nakaradno je Srbima braniti da svi žive u jednoj državi. Vidjeli ste kako je ta zabrana završila prije skoro trideset godina – općom klanicom za koju smo mi najmanje krivi. Kamen na kamenu nije ostao. Ovaj put ćemo to izvesti elegantnije, bez ispaljenog metka i doživotnog zatvora. A što se tiče vašeg drugog pitanja, šta da vam kažem – ja jesam kriv utoliko što sve zavisi od mene. Ja sam političar velikog formata. Nešto tu malo brljave Dragan i Bakir, ali glavni baja sam ja, i za dobre i za loše stvari. Ne zaboravite da je pred nama istorijski cilj, a bolje Bosnu napraviti nakaradnom nego opet ratovati i krvariti.“

Na samom kraju višesatnog duela uslijedio je možda i najzanimljiviji detalj emisije. Kritizirajući beogradske proteste Jedan od pet miliona, Marić je svima koji subotom izlaze na ulicu poručio: „Možete kritikovati i rušiti vlast, ali ne smijete dirati državu. Vlasti su prolazne, država je svetinja.“

I onda opet taj Dodik. Kad on jednom ode s novinarske scene, novinarski esnaf slobodno može zamandaliti kapidžike. Ko bi se drugi od silnih profesionalaca u tom osjetljivom trenutku sjetio da prekine sagovornika i postavi mu ovakvo pitanje.

„Ali, gospodine Mariću, čujete li vi sebe?

„Čujem, što?“

„Pa zar isto to ne važi i za Bosnu i Hercegovinu? Zar i ona nije država i zar i ona nije svetinja? Možete kritikovati Dejton i OHR, ali država se ne dira. Da vas parafraziram, Bosna i Hercegovina je, isto kao i Srbija, svetinja.“

Za prevejanog vuka Marića nikad nema bezizlazne situacije.

„Mogu li upotrijebiti Kviska?“

„Ne možete! Ali možete pozvati najboljeg prijatelja. Zapravo, mi smo ga za vas već pozvali, slobodno ga pitajte da vam pomogne.“

„Halo, Dragane…“

„Kakav Dragan?“

„Je li to Dragan Čović?

„Nije!“

„Ko je to tamo?“

„Ovdje Bakir Izetbegović.“

                     (Ovaj tekst je satirične naravi)