Foto: Ilustracija/Analiziraj.ba

U jednoj od epizoda prve sezone Star Trek franšize Voyager, jedan od likova, Neelix, dobija priliku da se suoči s čovjekom koji je odgovoran za smrt njegove porodice i genocid počinjen nad njegovim narodom. Zato on prema njemu, prirodno, od početka osjeća mržnju i agresivne tendencije. Članovi posade nastoje da ga razumiju, ali prema zločincu ne pokazuju neprijateljstvo i s njim imaju diplomatski uglađen odnos. Genocid se desio prije nekoliko godina, i bez obzira na njegovu strahotu, tada je već pripadao prošlosti, a oni su sa zločincem imali zajedničke poslove. Sam zločinac se na početku čini sasvim indiferentnim zbog Neelixovih osjećanja prema njemu, ali vremenom uviđamo da to baš i nije tako.

Zanimljivo je pratiti kako se njihov odnos, odnos žrtva –zločinac, razvija do kraja. Žrtva, ili Neelix, postavlja mu logična pitanja: Kako je to mogao uraditi i osjeća li imalo grižnje savjesti zbog toga? Nijedan ga odgovor koji mu zločinac ponudi, naravno, ne zadovoljava, jer ne postoji odgovor kojim bi se takvo nešto moglo objasniti ili opravdati. Zato sve vrijeme Neelix ponovo proživljava traumu i emotivnu patnju. I tako to traje, sve dok mu, nekad pred sami kraj, zločinac ne prizna da mu se nikada nije izvinio jer nisu postojale riječi kojima bi to bio u stanju uraditi pa je radije odlučio da šuti. Umjesto toga, sve vrijeme je radio na izumu kojim bi oživio ljude koji su stradali u genocidu. Na kraju mu to nije uspjelo, ali Neelix mu je oprostio i tek nakon toga se osjetio bolje i bio spreman da krene dalje.

Šta bi zadovoljilo žrtve?

Za njegov oprost, dakle, bila je potrebna jedna takva ogromna gesta i želja da se postigne nemoguće, zato što ne postoji ništa manje što bi iole moglo zadovoljiti žrtve.

Nemoguće je gledati ovu epizodu i ne pomisliti na situaciju u kojoj se mi nalazimo i na odnose koje “naši” zločinci imaju prema svojim žrtvama. Dovoljno se prisjetiti samo najnovijih primjera i izjava Radovana Karadžića nakon presude, te predavanja o moralu i Bogu kojeg je studentima, nedavno u Zagrebu, održao čovjek odgovoran za masakr civila u Ahmićima, Dario Kordić.

Naši zločinci nikada nisu priznali svoje zločine, niti pokazuju i najmanju namjeru. Oni se za njih nisu pokajali i negiraju ih, često optužujući žrtve da su se same ubile i svjedoke da govore laži. I iako su gorespomenuti sudski optuženi – Kordić je svoju kaznu odslužio, a Karadžić je osuđen na doživotnu robiju, valja istaći da to u nekom višem, pravedničko-moralnom poretku stvari, nikako nije dovoljno. Žrtvama nije dovoljno. I možda bi bolje bilo da su zločinci javno priznali svoje zločine, za njih se pokajali i od žrtava dobili oprost, ili se približili tome, nego što su samo dobili kazne zatvora. Jer kao što stalno svjedočimo, sudske presude naprosto nisu dovoljne, bilo da ih negiraju pristalice zločinaca, bilo da se čine nedostatne u poređenju s tragedijom i bolom za koje su zločinci odgovorni.

U seriji, činjenica da bi zločinac bio optužen Neelixu ne bi predstavljala satisfakciju koju su mu na kraju pružili priznanje njegove krivice i dubina pokajanja koju je osjećao zbog onoga što je počinio. Naravno, ovo ne znači da sudske presude nisu bitne, one su itekako bitne, samo znači da same po sebi nisu dovoljne.

Inače, Star Trek, kultna serija Genea Roddenberryja, iako se tradicionalno veže za fanove naučne fantastike, u okviru tog žanra od početka tematizira najozbiljnije probleme s kojima se kao društvo susrećemo. Kroz viziju Federacije ujedinjenih planeta, predstavljen je  ideal kojem čovječanstvo treba težiti i sve najbolje što smo kao ljudi do sada mogli domisliti. Federaciju čine mirotvorci kojima je cilj istraživanje i upoznavanje drugih svjetova i koji su potpuno odustali od ratova i materijalne eksploatacije. Sve ljudske i izvanzemaljske razlike ne samo da se tolerišu nego se i cijene i pozdravljaju, a ljudski odnosi su zasnovani na međusobnoj dobrobiti i koristi. Novac kao sredstvo plaćanja je izbačen iz upotrebe, a u svijetu su ukinuti siromaštvo i bijeda otkako su izmišljeni replikatori, koji svima mogu replicirati sve materijalne potrebe. Ovim je utemeljen osnov za ostvarivanje viših ljudskih ideala.

Sasvim se sigurno može reći da gledanje ove serije oplemenjuje i da nam pokazuje za šta smo sve sposobni ako se riješimo manjkavosti koje nas karakterišu i kao individue i kao rasu.

Uticaj YU rata na seriju

Pri tome su za pitanja rata i ratnih zločinaca naročito bitne pojedine epizode spomenute franšize, ali i one Deep Space Nine, i valja istaći da su obje serije snimane polovinom i u drugoj polovini devedesetih. Na scenariste je, bez ikakve sumnje, utjecao rat u bivšoj Jugoslaviji i BiH. U njima se progovara o okupaciji, načinima odbrambenog rata, ratnim logorima, ubijanjima žena, djece i civilnog stanovništva, odnosu prema okupatoru nakon okončanja rata, življenju s osjećajima krivnje i statusima žrtve te lične i kolektivne odgovornosti. Dakle, o svim onim pitanjima s kojima se mi hrvemo i danas, skoro trideset godina nakon rata, i koja nismo u stanju riješiti na način dostojan čovjeka i humanističkog ideala.

Iako na prvu izgleda paradoksalno da se ovakva pitanja i realne situacije izmjeste na svemirski brod ili čak u drugu galaksiju, upravo nam takav postupak pomaže da ih bolje vidimo i razumijemo.

Zato bi bilo korisno zamisliti epizodu Star Treka u kojoj bi se u istom svemirskom brodu našli npr. Radovan Karadžić i neki Bosanac, ili Bosanka, kojem su u Srebrenici ili u Istočnoj Bosni život izgubili mnogi članovi porodice. Ili makar samo malo da izmijenimo gore predstavljenu epizodu s Neelixom i da ratnom zločincu damo Karadžićeve osobine. Dakle, taj zločinac bi, umjesto da prizna zločine i za njih se pokaje, tvrdio i  Neelixu i ostalim članovima posade da nije počinio nikakve zločine te da njih nije ni bilo, nego su žrtve ubijale same sebe samo da bi njega optužile. U tome bi bio toliko uporan i dosljedan, a fabricirao bi i nove dokaze koji bi podržavali njegovu priču, da bi mu povjerovali i neki članovi posade i stali na njegovu stranu. I kako bi se u svemu tome osjećao Neelix? Mogao bi se osjećati samo još gore, bespomoćnije, frustriranije i nesretnije. Umjesto bilo kakve satisfakcije, osjećao bi još veću nepravdu. Sve bi to gledatelji veoma jasno vidjeli i oni sposobni za empatiju bi sigurno saosjećali s njim.

A baš ovakav pogani i pervertirani scenarij mi živimo. S tom razlikom što oko nas više nema puno zainteresiranih posmatrača, sličnim onima iz Federacije, kojima bi uopće bilo stalo do naših osjećanja, i onoga što proživljavaju žrtve. Mnogo je više onih koji podržavaju zločinca i nastavljaju da negiraju zločine koji mu se pripisuju, bez obzira na žrtve.

I kakav bi kraj ovakva epizoda mogla imati? U originalnoj Star Trek epizodi vidjeli smo kakav je ogroman gest zločinac morao napraviti da bi mu Neelix oprostio i osjetio kakvu-takvu satisfakciju. Ako pretpostavimo da je upravo takvo nešto potrebno i ovdašnjim žrtvama, onda nam je jasno da to nikada neće dobiti. Kraj koji će one doživjeti i kojem ćemo mi svjedočiti, onaj je koji se već dešava. A on nije ni približno pravedan i ostavlja nas s osjećajem trajnog nezadovoljstva i žuči u stomaku. I od takvog kraja ne možemo ni pobjeći dovoljno daleko, jer još ne posjedujemo svemirsku tehnologiju koja bi nas mogla odvesti na drugu planetu ili čak u drugu galaksiju. Ako bi i ona bila dovoljno daleko.


Tekstove s portala analiziraj.ba uz obavezno navođenje linka na izvorni tekst, dozvoljeno je prenositi tek 24 sata nakon objavljivanja