Foto: Analiziraj.ba

Golf dvojka možda je najvažniji automobil u historiji Sarajeva. Grad i njegov mitski auto proživjeli su zajedno neke od najljepših ali i najtežih povijesnih dionica.

Ovaj model u Evropi se počeo proizvoditi 1983. godine, kod nas, u legenadarnom TAS-u 1985. Posljednji primjerak s njemačke proizvodne trake sišao je 1992. godine. Sarajevo je tad već bilo opkoljeno i TAS je među prvima opljačkan pa spaljen.

GDJE JE SOCIJALISTIČKA JEDNAKOST

U Jugoslaviji Golf II je bio jedan od prvih nagovještaja kraha socijalističkog samoupravljanja i njegovih standarda. Najavio je tranziciju u ono za šta smo blesavo mislili da je sretniji i bolji svijet. Čim se pojavio na ovdašnjim ulicama, odmah je izrastao u statusni simbol. Radni ljudi i građani razvrstali su se u tri kategorije: na one koji ne voze ništa, zatim one koji voze nešto iz bogatog asortimana kragujevačke Crvene Zastave (Stojadin, Yugo, FIAT 1300, Zastava 128, FIAT 750) i na sretnu višu klasu, koja se dočepala novog Golfa dvojke.

Ovaj automobil godinama je figurirao i kao povod izvjesnim regionalnim netrpeljivostima. Tako je pred kraj osamdesetih godina Oslobođenje objavilo ljutito pismo jednog Splićanina, koji je Sarajlijama poručio: “Pa ko ste vi više? Em ste ničim izazvani dobili Olimpijadu, em preko reda kupujete Golfa. Po kojem kriteriju vi auto dobijet odmah, a mi na njega moramo čekati dvije ili tri godine? Je li vam to socijalistička jednakost?”

Tako je to bilo prije, što bi se ono reklo, nemilih događaja. Za vrijeme opsade Golf je iz statusnog evoluirao u simbol odbrane i otpora. Ovaj herojski auto za razliku od Ikar konzerve nikada nije dobio spomenik, a potpuno nezasluženo nema ga ni na spisku Zlatnih ljiljana. Ako je Ikar obilježje u kojem se prožimaju najmanje tri oprečna elementa (zahvalnost, osuda i autoironija), spomenik Golfu bio bi čista ljubav: uvijek nam je valjao, nikad nas nije iznevjerio, politički nije kalkulirao, nije ni stranački koalirao, niti se lizao s novinama koje su ga nekada razvaljivale. Ostao je politički čist, ideološki nevin i svjetonazorno neutralan kao i prvog dana.

A svi koji su pokušavali preživjeti u Sarajevu od 1992. do 1996. znaju šta je za opsTanak grada značio taj neuništivi Golf dvojka. Mnoga je glava danas živa, mnogi je ekstremitet ostao neodsječen zahvaljujući njemu. Prevezao je hektolitre vode, tone drva, hiljade paketa i desetine hiljada ljudi. U njega se znalo nakrcati po sedam, osam paćenika. Radio je na dizel i benzin, na lož, jestivo, maslinovo i trafo ulje, na sve što je u sebi imalo makar tragove holesterola. Bio je nezaustavljiv, uglavnom obojen u maskirne boje, izrešetan gelerima i snajperskim mecima. Ali je vozio i trajao. Njegova uloga u masakrima na Markalama i u Miskinovoj ulici, odnosno nakon tih strašnih događaja, bila je neprocjenjiva.

I, ponovimo, takav auto nikada nije dobio makar zeru zahvalosti ni od oficijelnog ni od alternativnog Sarajeva. U aprilu je dvadeset godina od početka opsade. Eto prilike da se gradske strukture sjete ovog junaka i na dostojan način mu zahvale.

Nakon rata desilo nam se čudo obnove i razvoja, u kojem je opet briljirao. Dvanaest mjeseci poslije okončanja sukoba & agresije Sarajevo je nekim misterioznim kanalima postalo bogatije za sto hiljada polovnih vozila. Prosječna cijena kretala im se između tri i sedam hiljada maraka. Otkud jednom izmučenom gradu, iz kojeg je za četiri godine iscijeđen zadnji dinar, u tako kratkom roku pola mijarde njemačkih maraka samo za auta – to ostaje u domenu tajni većih i od visočkih piramida. Od sto hiljada ekspresno i misteriozno nabavljenih automobila, jedno 65 posto bili su Golfovi, 25 posto još jedna njemačka legenda, Opel Kadet zvani suza, a ostatak je otišao na egzotične marke iz Italije, Njemačke i Sovjetskog Saveza. Rivalitet između Golfa dvojke i Kadeta tih je godina prerastao u mali građanski rat. Opelova uspješnica uspješno se u tom dvoboju nosila do 2000., a onda je polako počela da posustaje i na kraju se povukla u provinciju, gdje je i danas u sretnom suživotu s demobilisanim borcima i demotiviranim poljoprivrednicima. Još jedna pobjeda dvojke. To je prometalo u automobilskoj industriji i sarajevskoj odbrani bilo nešto kao Barcelona danas u fudbalu: možeš ga gaziti i masakrirati, ali ga uništiti i pobijediti ne možeš.

BOŠNJAČKA MAJKA

Uglavnom, grad se razvijao i obnavljao brže od ostatka države, a Golf je, neuništiv kakvim ga je Švabo napravio, pomagao Sarajlijama i u tom zahtjevnom projektu. Jedan taksista se 2005. godine hvalio svojim ljubimcem: “Vidiš ti ovo, prijatelju? Dvije kuće on je napravio, meni i starijem sinu. I neću ga prodati dok ne napravim i treću, za onog mlađeg.”

Automobili stare kao i psi, ili mačke. Jedna ljudska godina vrijedi koliko njihovih pet, šest, sedam. Dvadesetogodišnji Golf ruiniran je kao kakav osamdesetogodišnjak. Više mu nikad neće biti bolje, samo je pitanje koliko će dostojanstva biti u njegovom kraju – hoće li ga zadesiti sreća da ga odvali srce, pa da skonča u trenu, ili će se od kancera raspadati u mukama?

Ove godine tačno je dvije decenije otkako je posljednji Golf dvojka sišao s proizvodnih traka. Evropa danas vozi šesticu, a prototip sedmice uveliko se ispituje. Srbija, Bosna, Makedonija te istočni i centralni dio Hercegovine (u zapadnom su oduvijek vjerovali samo u Mercedes) još ga intenzivno voze, ali nešto se žestoko promijenilo u ovoj višedecenijskoj karijeri.

Čudu nauke i tehnike polako se bliži kraj. Da, poštovani prijatelji i drage prijateljice, On čak i ovdje živi svoje posljednje godine. Golf II danas je na cesti sigurnosna i ekološka opasnost. Što se tiče ekologije, čađi kao kakav osrednji aluminijski kombinat, a u domenu bezbjednosti – to je čista katastrofa. Toliko je istrošen da mu je maksimalna brzina 50 – 60 km/h. Budući da ta ubrzanja dolaze iz nekih drugih vremena, iz nekih pradavnih decenija, ostali vozači su netrpeljivi, nervozni i agresivni, masovno se odlučuju na preticanja, a na ovakvim cestama svako preticanje potencijalni je sudar.

I to mu je hatma. Legenda je ostarila, lim joj je krhak i truo, tako da se prilikom sudara doslovno zgužva. To više niko ne popravi. Jedan kvalitetan automehaničar kaže: “Nije isto kada na zemlju trehne mladić od 20 i starac od 50 godina. Onaj prvi pepne kao loptica skočica, ovaj drugi sav se razbije. E tako ti je i s autom u sudaru, novi se jedva ulupe, a stari – raspadnu”.

A ako se nešto lima i može zakrpiti, javio se novi problem, koji nikad ranije nije postojao. Na otpadima je nestalo najtraženijih dijelova. Više se ni za lijeka ne mogu naći prednja lijeva vrata, ili instrument tabla. Ako se Golf sudari, nema više krpljenja. Gotovo, kraj priče. Nezgodno je što se završetak legende dešava u najgorem trenutku po BiH. Zemlja doslovno izdiše pod ubitačnom kombinacijom globalne ekonomske i lokalne političke krize, koja je ovdje – što bi rekao onaj – jedina trajna kategorija. U takvoj situaciji, stari Golf II, taj istrajni simbol krpljenja i duranja dobro bi došao, posebno mladim ljudima i penzionerima. Automobil odavno nije luksuz, nego potreba, a dobar dio stanovništva ovdje će vrlo brzo ostati uskraćen za tu elementarnu egzistencijalnu stavku.

Ako je Mercedes hrvatska, Lada srpska, a Opel Vectra A kosovska, onda je Golf dvojka – bošnjačka majka.

Neko bi, nažalost, uskoro mogao ostati siroče.

Izvor: (zurnal.info)