Foto: Analiziraj.ba

 

Da li u slobodnoj i demokratskoj državi kakva Bosna i Hercegovina jeste, ili bi barem trebala biti, grupa građana ima pravo da se okupi i nenasilno šeta gradom? Zakon o javnom okupljanju kaže da ima. I tu bi, u normalnom i zdravom društvenom okruženju, trebao da bude kraj diskusije. Bez obzira radilo se o skupu demobilisanih boraca, udruženja pčelara ili Paradi ponosa LGBT populacije, pojedinci i grupe imaju pravo na ulici protestovati, izraziti svoj stav, iskazati bunt ili jednostavno šetati zato što im se može, sve dok time direktno ne ugrožavaju nikog drugog.

No, kada se to demokratsko pravo zahtijeva za pripadnike LGBT populacije, kroz najavu prve Povorke ponosa u septembru, ono u svega nekoliko sati postane goruće društveno pitanje. Na jednoj strani nađu se malobrojni novinari, nevladini aktivisti, ali i Naša stranka i SDP s časnim saopštenjima i reakcijama kojima su pozdravili i branili pravo na Paradu ponosa. Na drugoj: cijela bujica neobuzdane mržnje, gnjeva i pozivanja na linč, nasilje i obračun s pripadnicima LGBT populacije i onim koji ih podržavaju. Argument za pravednički gnjev uglavnom se pronalazi u kur’anskim ajetima i hadisima, mada nije baš najjasnije zbog čega bi oni u jednoj sekularnoj državi trebali biti relevantni po pitanju toga smije li se neko okupljati na ulici ili ne. A zanimljivo je primijetiti da se Allaha i njegovih uputa isti uglavnom ne sjete dok svakodnevno oko sebe gledaju kriminal, mito, korupciju, nepotizam, uhljebljivanje nesposobnih i ostale čari iz kuhinje njihovih političkih prvaka.

Atmosfera linča

Nije trebalo dugo čekati da atmosfera linča i mržnje koja se kreirala prema LGBT osobama rezultira i “konkretnom akcijom”. Prije nekoliko dana, dvije djevojke koje su se pred Sarajevo City Centrom držale za ruke izudarane su od izvjesna dva ološa. Junačine su pobjegle kada je jedan prolaznik dotrčao da pomogne nesretnim djevojkama koje su na kraju završile s povredama glave. Nekoliko dana kasnije, na gradskom derbiju između Željezničara i Sarajeva, razvijen je transparent s porukom “Ima zabraniti” popraćen zastavom Bruneja čiji je sultan, baš negdje u vrijeme najave prve povorke u Sarajevu, donio monstruozan zakon po kome će se homoseksualnost u toj zemlji ubuduće kažnjavati kamenovanjem do smrti. Domaćin utakmice u svemu nije vidio ništa sporno i nije imao potrebu da makne sporni transparent i zastavu.
U društvu, nažalost, postoji ogroman broj pojedinaca zatrovanih predrasudama i mržnjom prema svemu drugačijem i nepoznatom što odskače od njihovog ograničenog svijeta. Događaji poput Parade ponosa zahvalan su način da ih se namami iz njihovih malih, udobnih škriljaca, izvan kojih njihov kvazipatriotizam u trenu poprimi daleko zloćudniji ljudski i ideološki oblik. Čišćenje umova i srca od mržnje i prosvjećivanje masa dug je i mukotrpan proces. No, da bi taj proces mogao imati ikakvu šansu za uspjeh, neophodno je da narodne elite, od političara preko medija do vjerskih velikodostojnika, budu pametnije, bolje i plemenitije od svoje pastve te joj osobnim primjerom nastoje prenijeti više civilizacijske vrijednosti i vrline.
No tu dolazimo do jednog od glavnih problema bh. društva. Elite ne samo da jednoglasno ne osuđuju maligne oblike ponašanja u svom umetu, nego im, naprotiv, najčešće daju sistemsku legitimizaciju i podstrek. Tako nam je najprije zastupnica SDA u Skupštini KS poručila da homoseksualce treba “izolovati i skloniti”. Šovinistički govor svoje zastupnice stranka, dakako, nije osudila, ali se zato i zvanično usprotivila održavanju parade, poručivši da ona “unosi nered među građane”. Islamska zajednica je u ranijoj reakciji bila nešto odmjerenija, poručivši da iako homoseksualnost u islamu jeste grijeh, “nije dopušteno nasilje prema bilo kojem čovjeku na osnovu njegovog ličnog uvjerenja i orijentacije”. Ipak, to nije spriječilo mnoge službenike IZ-a da se na društvenim mrežama pridruže hajci na paradu, a posebno je briljirao najpopularniji hodža na društvenim mrežama, zaključivši da muslimanima valja paradu istrpiti onako kako su istrpili i četničke granate! Jer četiri godine terora i skoro 12 hiljada ubijenih Sarajlija, s jedne, i šetnja ljudi zbog traženja prava na ljubav, s druge strane, u pet deka je to.

Pravo na okupljanje

I šta se onda u konačnici može očekivati od naroda čije političke i vjerske vođe, umjesto da budu nosioci razuma koji štite prava svih građana na slobodu i sigurnost, šalju poruke da nije napadnut novinar nego kamera, da LGBT osobe treba fizički izolovati i da je pravo na okupljanje unošenje nereda? Pa vjerovatno ništa pametnije od toga da zvijezda oduševljenih klerikalnih bošnjačkih krugova preko noći postane Boško Obradović sa svojim čuvenim govorom o bjelosvjetskoj LGBT zavjeri. Obradović je vjerovatno najekstremniji srpski nacionalist kojeg je danas moguće naći (što zaista nije lako), sljedbenik srpskog nacističkog vođe Dimitrija Ljotića (da, nacističkog, Mussolini i fašizam su za tog bili i isuviše blagi), protivnik Zapada i njegovih vrijednosti te zagovornik velike Srbije i svetosavskog nacionalizma kao državnog uređenja. Također je i negator postojanja Sandžaka, bosanskog jezika i bošnjačkog naroda za koji čvrsto vjeruje da čuva u podrumu srpske ikone svojih predaka. O njegovom ekstremizmu slikovito svjedoči i činjenica da ga i notorni ratni zločinac Vojislav Šešelj posprdno oslovljava sa “ljotićevac”. Treba li napominjati da je Obradović strastven sljedbenik i poštovalac lika i djela zločinaca Ratka Mladića i Radovana Karadžića.
No koliko god da su ove ideje stravične i opasne, Obradović je u svom ludilu principijelan. Takvi kao on iskonski mrze manjine i, kao što bi tukao i otklanjao homoseksualce s hrišćanskog svetosavskog srpskog tkiva, isto bi činio i s muslimanima i nastavio tačno tamo gdje su mu idoli stali. Pripadnici zadnje grupe koji su svoje novo duhovno utočište pronašli u Obradoviću, da imaju elementarnu sposobnost logičkog rasuđivanja i razuma, najprije bi sebi postavili pitanje kako to da ih je mržnja prema homoseksualcima uspjela idejno ujediniti s osobom i ideologijom koje njih kao grupu vjerovatno mrze više i od samih homoseksualaca i nije li moguće da stavovi koje slijede možda baš i nisu najnormalniji? Možda bi na koncu shvatili i da im bližnje u jame i progonstvo nisu slali pripadnici LGBT populacije, nego “borci za tradicionalne i porodične vrijednosti” poput Boška i njegovih istomišljenika.

No kako mržnje ima napretek, a razuma nema ni za lijeka, vjerovatniji scenarij je da ćemo gledati udruženi klerikalno-vehabijsko-huliganski poduhvat u pokušaju razbijanja povorke, sve s Boškom kao počasnim gostom i duhovnim vođom. A ko zna, možda se u program uživo iz haškog kazamata javi i “deda Ratko”, da pruži moralnu podršku borcima za prave porodične vrijednosti.


Tekstove s portala analiziraj.ba uz obavezno navođenje linka na izvorni tekst, dozvoljeno je prenositi tek 24 sata nakon objavljivanja